SVAKODNEVNO U 7:45 P. Niko Bilić: Kad surađuješ s Kristom, Bog sam čudesno i spasonosno djeluje u tebi!

ČITANJA:

od dana: 1Kor 5, 1-8;

Ps 5, 4b-7.12;

Lk 6, 6-11

Tekst evanđelja:

Jedne subote uđe Isus u sinagogu i stane naučavati. Bio je ondje čovjek kome desnica bijaše usahla. Pismoznanci i farizeji vrebahu na nj da li subotom liječi kako bi našli u čemu da ga optuže. A on je znao njihove namjere pa reče čovjeku s usahlom rukom: »Ustani i stani na sredinu!« On usta i stade. A Isus im reče: »Pitam ja vas: Je li subotom dopušteno činiti dobro ili činiti zlo? Život spasiti ili upropastiti?« Sve ih ošinu pogledom pa reče čovjeku: »Ispruži ruku!« On učini tako — i ruka mu zdrava. A oni se, izbezumljeni, počnu dogovarati što da poduzmu protiv Isusa.

Riječ Božju tumači p. Niko Bilić:

Osušena desnica

Danas slavimo svojega – nazovimo ga tako – trećega sveca: svetog Marka Križevčanina. Otvaraju se vrata nove, neobične školske godine, a u našoj bazilici Presvetoga Srca Isusova, kako ste već čuli, zbog obnove, redovita večernja sveta misa od danas počinje u 18:30, pola sata ranije nego dosada. Uz novi početak gledamo na hrvatskoga sveca Božjega kojemu već ime, prema njegovu zavičaju, sadrži znak križa, znak našega spasenja. Osim toga nečasno, neljudsko, zvjersko mučenje koje je podnio, odmah nam daje vrlo živo razumjeti kakve je muke mogao proživljavati čovjek iz Evanđelja “kome desnica bijaše usahla” (Lk 6,6).

Zahvalan sam što na ovaj način s našeg maloga, skromnog, a marljivog isusovačkoga Fakulteta filozofije i religijskih znanosti na zagrebačkom Jordanovacu smijem razmišljati u svjetlu Božje Riječi. Neka to bude malen prilog razgranatoj Hrvatskoj katoličkoj mreži koja ustrajno među nas donosi proročki i apostolski glas Evanđelja. Sv. Marko Križevčanin mučeničku je smrt podnio s dvojicom isusovaca pa je to razlog više da želim prepoznati kako je bačen u ruke onom bezumlju (Lk 6,11) kojemu je Isus bio izložen na kraju evanđeoskoga odlomka koji čusmo.

Što se zbilo? Na svetom mjestu – u Sinagogi, u kojoj se Božji narod okuplja u zajednicu, u kojoj se sluša Božja riječ i uzdižu molitve Bogu; u sveti Dan Gospodnji, Rabbi Isus uočava čovjeka s bolnim hendikepom. A vrsni profesionalni poznavatelji slova Zakona i gorljivi obdržavatelji s farizejskim srcem daju se na vrebanje (Lk 6,7). Hoće li Isus pružiti pomoć, hoće li biti na usluzi čovjeku u njegovoj nevolji? Hoće li mu – kako evanđeoski jezik sugerira – dati odgovarajuću djelotvornu terapiju (θεραπεύω Lk 6,7)?

Oni koji po zvanju trebaju biti čuvari Božje ljubavi prepuštaju se duhu optuživanja (κατεγορέω Lk 6,7). Božansku pouku za život izopačuju u sredstvo za zasjedu i napad. Religiju zlorabe za svoje spletke i nadmetanja. Vjera im služi za agresiju na čovjeka. O čemu je riječ još bolje razumijemo pročitamo li proglas Isusov, neposredno prije ovoga opisa, koji ističe da je Dan Gospodnji tu radi čovjeka, a ne obratno. I da Sin Čovječji ima vlast nad tim svetim Danom počinka (Lk 6,5).

Srce Kristovo vidi i zna. Isus se okreće i djeluje u oba smjera: i prema čovjeku usahle desnice (Lk 6,8), i prema svojim istražiteljima (6,9). Njemu naredba, njima pitanje.

Mi, kad imamo neki hendikep i nešto što nas muči, po naravi postupamo drugačije. Zaklanjamo, pristojno prikrivamo, ne ističemo. Podnosimo svoju bol. Zašto bi to odmah drugi trebali znati? Kako li će bližnji gledati na čovjeka iz Evanđelja – možda kao na prokletnika, prema kletvi iz Psalma: “Nek mi se desnica osuši!” (Ps 137,5)?

A Riječ Božja već kod Abrahama u isti čas, čim ga predstavlja sa Sarom, odmah naglašava da nemaju djece (Post 11,30). Anđeo, kad pristupa budućoj Samsonovoj majci, takoreći bezobzirno, odmah, namjesto pozdrava, ističe: “Ti si nerotkinja!” (Suci 13,3). U Božjoj povijesti kao da upravo nedostatak stoji u središtu duhovnosti i plana spasenja. Je li tako i s ovim čovjekom od kojega Isus traži da pred svima okupljenima ustane i stane u sredinu (Lk 6,8)? On sluša i surađuje. Tako će biti s drugom zapovijedi (Lk 6,10).

A na bitno pitanje koje pogađa u srž: dobrotvor ili zlotvor, spas duše ili propast (Lk 6,9) – nema odgovora. Nema dijaloga. Markovo evanđelje baš će istaknuti kako su zatvorili u nesvetu, paklensku šutnju (Mk 3,4) što u Isusovu srcu izaziva i žalost i ljutnju (3,5). Sami su sebe hendikepirali. Globalizacija ravnodušnosti! – upozorava naš Papa Franjo i danas u 21. stoljeću. Oni će se napokon ispuniti bezumljem (Lk 6,11) u sveti Dan. Zaglavit će u svom zatvorenom krugu raspravljanja o tome – recimo kolokvijalno – kako da Isusa srede.

Ruka u jeziku Svetog pisma označava vlast i moć za djelovanje. Naznačuje sposobnost za poduzimanje. To iz iskustva odmah razumijemo. U hrvatskom jeziku vrlo je slično kad ističemo primjerice u čijim je rukama neki važan projekt, ili kada ustvrđujemo da nam je nešto pošlo ili nije pošlo za rukom. U biblijskoj je povijesti polazište i središte Božja jaka ruka, snažna, uzvišena desnica kojom je izveo svoj narod u slobodu (usp. Izl 13,9). Bit će posve uobičajeno čitati u očitom prenesenom značenju kako Bog svoju riječ objavljuje “po rukama” proroka (usp. 2 Kr 17,13).

Na toj pozadini odmah nam je jasno kako osušena desnica označava širu sliku. Čovjek je zgrčen, zakočen, sputan, oduzet. Obuzela ga je nemoć. Čudo koje se zbiva, dar koji dobiva ovaj čovjek u Sinagogi, kada dvaput poslušano izvršava Kristovu zapovijed i surađuje s milošću, ima teološku dubinu koju potvrđuje evanđeoski opis samoga ozdravljenja: “ruka mu zdrava” (ἀποακατισθάνω Lk 6,10). Ista je to riječ koju primjerice učenici rabe kad pitanju uskrsloga Gospodina hoće li sada uspostaviti kraljevstvo Izraelovo (Dj 1,6). Teologija će uzeti upravo tu riječ za opis one blažene sveukupne obnove svega stvorenja u Kristu kojoj se nadamo (ἀποκατάστασις). Na riječ Kristovu čovjeku je ponovno iz temelja uspostavljena, obnovljena njegova moć da djeluje.

Još nam je važnije i draže da je prema trpnom glagolskom obliku (ἀπεκατεστάθη) u evanđeoskoj jeziku sam Otac nebeski kao subjekt na djelu. Čovjek, izvršavajući Kristov nalog, blagoslovljeni je objekt Očeva zahvata. Kad surađuješ s Kristom, Bog sam čudesno i spasonosno djeluje u tebi! Rezultat silan! Evanđelje jasno ističe: čovjek sam može ispružiti ruku (“on učini” Lk 6,10). Dana mu je njegova samostalnost.

Kakva je to Isusova metoda da njegova sućutna duhovna sila tako duboko prodire? Kod raspeća, na križu postat će bjelodano. One ne vreba podmuklo iz potaje ni ne optužuje, ne zlorabi Božji Zakon, ne okrivljuje, ne osuđuje ni ne izvrgava ruglu. On dopušta da njegova božanski dobra i božanska snažna ruka bude – ne tek ponešto zgrčena i povrijeđena, – nego do kraja izmrcvarena, satrvena, posve oduzeta, ne od bolesti ili naravne slaboće, nego od krvničkoga čavla koji ju je bijesno, uz preoštru bol prikovao uz križ. Usahla je, krv je istekla.

Misterij Kristova križa znači da je i on, što se ljudske naravi tiče, prihvatio tu potpunu nemoć za djelovanje, nasilno obustavljanje pouke, navještaja i čudesa, premda bijaše u punoj snazi. To je tajna Kraljevstva Božjega za koju je sveti Marko Križevčanin dao život.

p. Niko Bilić iz Družbe Isusove, Fakultet filozofije i religijskih znanosti