SVAKODNEVNO U 7:45 Mons. Marinko Mlakić: Posljednja večera je jedinstven čin Kristove žrtve ljubavi!

ČITANJA:

Izl 12, 1-8.11-14;

Ps 116, 12-13.15.16b-18;

1Kor 11, 23-26;

Iv 13, 1-15

Veliki je četvrtak, posljednji dan Korizme te ujedno početak Velikog trodnevlja. Čitamo retke iz Evanđelja po Ivanu:

Bijaše pred blagdan Pashe. Isus je znao da je došao njegov čas da prijeđe s ovoga svijeta Ocu, budući da je ljubio svoje, one u svijetu, do kraja ih je ljubio. I za večerom je đavao već bio ubacio u srce Judi Šimuna Iškariotskoga da ga izda. A Isus je znao da mu je Otac sve predao u ruke i da je od Boga izišao te da k Bogu ide pa usta od večere, odloži haljine, uze ubrus i opasa se. Nalije zatim vodu u praonik i počne učenicima prati noge i otirati ih ubrusom kojim je bio opasan.

Dođe tako do Šimuna Petra. A on će mu: »Gospodine! Zar ti da meni pereš noge?« Odgovori mu Isus: »Što ja činim, ti sada ne znaš, ali shvatit ćeš poslije.« Reče mu Petar: »Nećeš mi prati nogu nikada!« Isus mu odvrati: »Ako te ne operem, nećeš imati dijela sa mnom.« Nato će mu Šimun Petar: »Gospodine, onda ne samo noge, nego i ruke i glavu!« Kaže mu Isus: »Tko je okupan, ne treba drugo da opere nego noge – i sav je čist! I vi ste čisti, ali ne svi!« Jer znao je tko će ga izdati. Stoga je i rekao: »Niste svi čisti.«

Kad im dakle opra noge, uze svoje haljine, opet sjede i reče im: »Razumijete li što sam vam učinio? Vi me zovete Učiteljem i Gospodinom. Pravo velite jer to i jesam! Ako dakle ja – Gospodin i Učitelj – vama oprah noge, treba da i vi jedni drugima perete noge. Primjer sam vam dao da i vi činite kao što ja vama učinih.«

Riječ Božju tumači mons. Marinko Mlakić:

Pashalnu večeru Isus naziva svojim časom. U njoj je sažetak cijelog njegovog života, svega što je govorio i činio. Zajedno sa smrću na križu i uskrsnućem od mrtvih ona čini jedinstven čin njegove žrtve ljubavi po kojoj smo mi zadobili život vječni.

Budući da je ljubio svoje, do kraja ih je ljubio, kako piše sveti pisac, Isus ustaje od večere i pere učenicima noge.

Pranje nogu je bio običaj među Židovima. Na to se gledalo kao na znak podložnosti onoga koji noge pere i poštovanja onomu čije se noge peru. Taj ponižavajući čin redovito su obavljale sluge. Židovu je savjetovano da ne pere noge nikomu. S druge strane, bilo je uobičajeno da žena ili djeca peru noge ocu obitelji, a rijetko da isto čini domaćin gostu kojem želi iskazati iznimno poštovanje.

Kada je jednom zgodom Isus blagovao u kući farizeja Šimuna i kada mu je javna grješnica prišla te mu suzama prala noge i kosom ih brisala, na što se Šimun zgažao, Isus mu predbacuje da mu po ulasku u kuću nije vodom polio noge niti mu poljupca dao.

Kada je Isus ustao od večere, odložio svoju haljinu, uzeo ubrus i opasao se njime, ulio vodu u praonik i započeo učenicima prati noge, oni su ostali toliko preneraženi da nisu uspjeli progovoriti niti riječ, sve dok Isus nije došao do Šimuna Petra. Reakcija učenika je razumljiva. Oni su pošli za Isusom uvjereni da je on Mesija i nestrpljivo iščekivali da prema Pismima započne uspostavljati svoje kraljevstvo. Vjerovali su da Mesija treba vladati, da njegovi neprijatelji moraju biti poraženi i poniženi pred njim, da će mu kraljevi služiti i narodi mu se klanjati. Oni su pošli za njim da sudjeluju u njegovoj slavi. A, sada svjedoče činu koji se baš nikako ne uklapa u njihove predodžbe. Ruši sva njihova očekivanja s kojima su se zanosili. Što se zapravo događa? Što Isus hoće ovim činom postići? U Božjoj objavi čovjeku nije moguće zamisliti nešto neobičnije.

Isusov čin pranja nogu učenicima poziv je njima i svima nama da razorimo u sebi sve iskrivljene slike o Bogu i prihvatimo onu koju nam on objavljuje. Jer on, sam Bog i Čovjek, objavljuje nam autentično lice Božje, pravoga Boga koji je naš nebeski Otac pun ljubavi i milosrđa. Boga koji nas toliko neshvatljivo ljubi da se spušta pred nama na koljena i pere nam noge kako bismo mi postali novo stvorenje na njegovu sliku.

Petar se opire. Razlog njegova opiranja nije samo negodovanje zbog Isusova ponižavanja, već i zato što on nije spreman prati noge nikome. Koliko ne shvaća toliko i ne želi prihvatiti Boga koji služi. Isus mu kaže, što ja sada činim, razumjet ćeš poslije. Ali ako te ne operem, nećeš imati dijela sa mnom. Nutarnja logika ljubavi je bezuvjetno darivanje. Mi smo navikli na logiku trgovanja. Mislimo da sve treba zaslužiti, platiti, naplatiti… Ne želimo ostati dužni nikome. U svojim zabludama tako lako stvorimo sebi bogove po svojim mjerama, na njih se naviknemo i jako teško ih se odričemo. Petar će shvatiti ljubav tek onda kada pod teretom krivnje zbog zataje splasne njegov lažni ponos.

Čisti i sveti ne možemo postati sami od sebe. Samo nas Bog može potpuno očistiti. Zato mu trebamo dopustiti da nam opere noge.Da nas opere u svojoj ljubavi.

Čin pranja nogu evanđelist opisuje pomno, kao najsvetiji obred, što on i jest – preuzvišeni obred neshvatljive Božje ljubavi prema čovjeku. Evanđelist time hoće postići da ova slika ostane duboko utisnuta u dušu svakoga tko bude čitao njegov tekst.

U ovim danima u kojima zbog epidemije koronavirusa ne možemo sudjelovati na svetim obredima, Boga ipak možemo slaviti s jednakim žarom i ljubavlju tako da božansku ljubav po primjeru Isusa Krista iskazujemo jedni drugima. Svaki čin ljubavi prema bližnjemu najuzvišeniji je obred kojim slavimo Boga i ostvarujemo svoje temeljno vjerničko poslanje.

Operi me, Gospodine, da imam dijela s Tobom u Tvojoj božanskoj slavi.

Mons. Marinko Mlakić, generalni vikar Šibenske biskupije