SVAKODNEVNO U 7:45 Fra Mislav Lukačević: Da bismo bili Isusovi moramo ga poznavati

ČITANJA:

Dj 11, 19-26;

Ps 87, 1-7;

Iv 10, 22-30

Tekst evanđelja:

Svetkovao se tada u Jeruzalemu Blagdan posvećenja. Bila je zima. Isus je obilazio Hramom po trijemu Salomonovu. Okružili ga Židovi i govorili mu: »Dokle ćeš nam dušu držati u neizvjesnosti? Ako si ti Krist, reci nam otvoreno!« Isus im odgovori: »Rekoh vam pa ne vjerujete. Djela što ih ja činim u ime Oca svoga —ona svjedoče za mene. Ali vi ne vjerujete jer niste od mojih ovaca. Ovce moje slušaju glas moj ja ih poznajem i one idu za mnom. Ja im dajem život vječni te neće propasti nikada i nitko ih neće ugrabiti iz moje ruke. Otac moj, koji mi ih dade, veći je od svih i nitko ih ne može ugrabiti iz ruke Očeve. Ja i Otac jedno smo.«

Riječ Božju tumači fra Mislav Lukačević:

Naš Gospodin nastavlja svoju prepirku s Židovima, sa svojima, a kroz ovo evanđelje i s mnogima od nas danas. Jer, kaže nam Isus: „Rekoh vam!“ Braćo i sestre, možemo si postaviti pitanje: „Je li lakše vjerovati nama ili ljudima koji su Isusa gledali za njegova zemaljskoga života, da je on živi Bog? Je li doista onaj koji kaže za sebe da je Sin Božji jednak jedinome Bogu?“ Isusovi su suvremenici gledali Njegova silna čudesa. Oni su gledali Njegove oči i vidjeli pogled koji prodire u dubine čovjeka. Slušali su Njegove riječi i sami rekli: „Ovaj ima nešto posebno.“ On im nije govorio kao ostali poznavatelji Pisma, a ni zapovijedao kao oni koji su najbolje poznavali Zakon. Čuli su Njegov govor i pitali se: „Odakle ovome tolika mudrost?“

Mi nismo vidjeli ništa od toga. Kome je dakle lakše vjerovati? Nemojte žuriti s odgovorom i reći: „Njima“, jer su ga oni upoznali i sve čuli od Njega, pa ga opet osudili i ubili. Kako bi ti postupio danas? Odgovorio bi, kao i ja: „Pa, ja bih ga slušao i slijedio, ja bih volio Isusa!“ A onda vrlo brzo Boga u bližnjemu osudimo, povrijedimo, itd. Jer, što god učinismo jednome od malenih, Njemu smo učinili (usp. Mt 25, 40).

Radije budimo iskreni i ponizni pa recimo: „Mi smo s njima Njega osudili.“ Za moj i tvoj grijeh Njega osudiše i ubiše, za svaki naš grijeh Njega ubiše. Isti smo, ako ne i povlašteni, budući da mi od evanđelja koje čitamo možemo sebi napraviti neku vlastitu duhovnost i u njoj svoga „privatnoga Isusa“. Pa onda možemo lakše reći: „Ja vjerujem i ljubim svojega Isusa.“ No, Isus nije moj i tvoj, nego smo svi mi Njegovi.

U 10. poglavlju Evanđelja po Ivanu Isus govori o ovcama koje ga poznaju! Da bismo bili Isusovi, moramo ga POZNAVATI, tako da postanemo kao On. Koliko je on kao Pastir strpljiv s nama koji toliko puta kažemo: „Vjerujem, nasljedujem, ljubim…“ itd. – a gledaj kako smo slabi i kako uvijek iznova padamo! Pa opet On neumorno i uporno podiže i njeguje svakoga od nas, koji se zovemo Njegovima, i to uvijek iznova.

Poslušajmo Židove koji kažu: „Dokle ćeš nam dušu držati u neizvjesnosti?“ Zar to nije isto kao naša pitanja: „Bože, pa zašto? Pa kako opet sve to? Zašto uvijek ja, zašto baš meni?…“ Ne želim reći da su ovakva pitanja loša, dapače, ona su jako dobra. Dobro je razgovarati s Bogom, pa i svađati se s Njim, jer tada rastemo i postajemo više Njegovi. No, ovdje želim pokazati da smo vrlo slični tim Židovima koji stalno traže da im Isus nešto kaže ili pokaže, a On doista stalno govori i čini. Ipak, iz te sličnosti mi prelazimo k Njemu i postajemo Njegove ovce, kako nam slikovito kazuje: „Ako mi ne vjerujete i ako ne činite ono što vam kažem, niste od mojih ovaca, jer sami svojom voljom to odbijate biti… Sve mi je dao Otac, a ipak mnogi ne žele uzeti moj jaram i biti moji, nego žele da ja budem ono što oni žele.“

Tako ovce žele biti gospodari, žele biti suci drugim ovcama. Nadam se da razumijete što želim reći. Ponizimo se i onda ćemo uistinu biti „do nogu Pastira“, do Isusovih nogu. Kako mislimo doći blizu Pastira ako želimo raditi po svome? Ovce slušaju glas. Ovce slušaju sve, a ne samo ono što žele čuti. Čuju da im jedino on – Pastir – Isus želi dati život vječni. Ako se ponizimo i priđemo k Njemu, nitko nas neće nikada istrgnuti iz njegovih ruku. Ako nam smeta, ako „para“ naše uši da se ponizimo, onda je to još jedan pokazatelj da mu se nismo dovoljno približi, budući da se „Bog oholima protivi, a poniznima dahe milost“. Ako nam smeta poniziti se jer želimo sačuvati svoj ponos, dobro je to jer ćemo postati svjesniji sebe. Svi smo pozvani kao ljubljena djeca prići Ocu koji nas neizmjerno ljubi, ali koji traži da Mu priđemo jednostavna srca. Molimo Isusa kao što je onaj otac molio za opsjednutoga sina: „Isuse, mi vjerujemo u Tebe! Ali, molimo Te, pomozi našoj nevjeri!“ Amen.

fra Mislav Lukačević