SVAKODNEVNO U 7:45 Don Stipe Mustapić: Kad po euharistiji uđemo u sjedinjenje s Kristom širimo oko sebe život

ČITANJA:

Dj 9, 1-20;

Ps 117, 1.2;

Iv 6, 52-59

Tekst evanđelja:

U ono vrijeme: Židovi se među sobom prepirahu: »Kako nam ovaj može dati tijelo svoje za jelo?« Reče im stoga Isus: »Zaista, zaista, kažem vam: ako ne jedete tijela Sina Čovječjega i ne pijete krvi njegove, nemate života u sebi! Tko blaguje tijelo moje i pije krv moju, ima život vječni; i ja ću ga uskrisiti u posljednji dan. Tijelo je moje jelo istinsko, krv je moja piće istinsko. Tko jede moje tijelo i pije moju krv, u meni ostaje i ja u njemu. Kao što je mene poslao živi Otac i ja živim po Ocu, tako i onaj koji mene blaguje živjet će po meni. Ovo je kruh koji je s neba sišao, ne kao onaj koji jedoše očevi i pomriješe. Tko jede ovaj kruh, živjet će uvijeke.«

To reče Isus naučavajući u sinagogi u Kafarnaumu.

Riječ Božju tumači don Stipe Mustapić:

Kad je Isus govorio o Kruhu Života mnogi su to proglasili tvrdim govorom jer to nisu mogli pojmiti. Mi vjernici naprotiv znajući da je Isus sin Božji možemo dublje proniknuti u ovo otajstvo. Ako je Bog, koji je Trojstvo, izvor života onda je razumljivo da nam od Njega dolazi život. Ipak nam je možda nejasno ovo „blagovati“. Taj izraz označava u punom smislu hraniti se Životom za život tijela i duha – naravi i nadnaravi. Time se Isus potpuno sjedinjuje s nama i baš zato apostol Pavao u poslanici Korinćanima inzistira da razlikujemo tijela te dostojno blagujemo. Zlo i njegova stvarnost po kojoj se očituje, a to je smrt, čini čovjeku upravo suprotno – oduzima život. To se događa u manjoj ili većoj mjeri svakodnevno po grijesima. U čovjeku koji se ne zna s time nositi polako se razvija sjeme zla i čini štetu.

Vjernik naprotiv uzima uvijek iznova hranu za život vječni i Bog tako obnavlja u njemu život. Kad bi euharistijski kruh i vino bili samo spomen na minuli događaj naravno da se to ne bi događalo. No, mi vidimo plodove euharistije ne samo u euharistijskim čudima već u svetom Božjem narodu, tolikim svjedocima vjere kroz prošlost pa i u našem vremenu. Čovjek Božji je najveća proslava Boga na zemlji, on je hram i manifestacija milosrđa Božjega. Mi, kad po euharistiji uđemo u sjedinjenje s Kristom širimo oko sebe život, gonimo tamu, sva sila pakla pada pred jednim pravim Božjim slugom. To je moć koju nam na zemlji daje Gospodin. Ipak moramo u prvi plan staviti razlog naše radosti, a to nije moć nad duhovima ili karizme koje nekima postanu svrha, nego je pravi razlog radosti kaže Isus: „što su vam imena zapisana na nebesima“.

Euharistija nagoviješta vječni život, ona je, ako se s vjerom prima predokus toga života. Može li to drugi u nama vidjeti? Ako nema plodova euharistije to znači da nema vjere koja je preduvjet. Svaki put kad dolazimo na sv. Misu trebamo si posvjestiti kamo i kome idemo. Ući nam je u nutarnju sabranost i izraziti dobrodošlicu Spasitelju jer ovo je susret ne samo čovjeka i Boga nego i dvaju prijatelja jer Isus kaže „vas sam nazvao prijateljima“.

Onaj dakle koji blaguje Isusa u Euharistiji s vjerom ima život vječni i neće duhovno umrijeti, a onaj koji to čini bez vjere iz običaja već je duhovno mrtav. To je razlog razilaženja tolikih vjernika u stavovima –  jedni su više skloni svijetu, a drugi Bogu i tu nema zajedničkog jezika jer im se duhovi razilaze.

Možda je stoga ipak donekle točna uzrečica: čime se hraniš to polako i postaješ, osobito u duhovnom smislu.

Don Stipe Mustapić, župnik u Kolanu i Barbatima.