SVAKODNEVNO U 7:45 Don Krešo Ćirak: „Treba gorjeti i izgorjeti, a ne dimiti”

ČITANJA:

1Kr 11, 4-13;

Ps 106, 3-4.35-37.40;

Mk 7, 24-30

Tekst evanđelja:

U ono vrijeme: Usta Isus i otiđe u kraj tirski. I uđe u neku kuću. Htio je da nitko ne sazna, ali se nije mogao sakriti, nego odmah doču žena koje kćerkica imaše duha nečistoga. Ona dođe i pade mu pred noge. A žena bijaše Grkinja, Sirofeničanka rodom. I moljaše ga da joj iz kćeri istjera zloduha. A on joj govoraše: »Pusti da se prije nasite djeca! Ne priliči uzeti kruh djeci i baciti ga psićima.« A ona će mu: »Da, Gospodine! Ali i psići ispod stola jedu od mrvica dječjih.« Reče joj: »Zbog te riječi idi, izišao je iz tvoje kćeri zloduh.« I ode kući te nađe dijete gdje leži na postelji, a zloduh je bio izišao.

Riječ Božju tumači don Krešo Ćirak:

„Treba gorjeti i izgorjeti. A mi dimimo! Zašto ću ja dimiti, molim vas lijepo?

Ja ne bih ništa drugo ni želio, nego biti žrtva. Gori, brate, pa izgori potpuno!“.

Poznata je ova riječ Sluge Božjega o. Ante Gabrića koja za čovjeka nema pristojne alternative. Gorjeti i izgorjeti. Međutim, današnja Riječ Božja govori o čovjeku koji pokazuje da ima ipak mogućnost koja svakom vjerniku prije ili kasnije dođe kao napast i kušnja, a to je gorjeti, pa dimiti. Taj čovjek je kralj Salamon, sin kralja Davida koji je svom nasljedniku ostavio sve preduvjete za dobro služenje svom narodu koji je, kako kaže Sv. Pismo, Božja svojina, izabran mimo svih naroda. Krenuo je u službu očevim blagoslovom: „Ako sinovi tvoji budu pazili na svome putu, vjerno hodeći preda mnom, svim srcem svojim i svom dušom svojom, uvijek će jedan od njih sjediti na prijestolju Izraelovu“. I stvarno, u početku potpuno kralj Salamon izgara za Božju svojinu. Prvo čitanje ukratko prikazuje treće razdoblje njegova života u kojem su primijećene sjene zalaza jer je „okrenuo srce svoje od Gospodina, Boga izraelova“. Zasigurno, kad bi pitali Salamona „Je li to istina?“, on bi rekao: “Ma kakvi! Ja sam samo svoje srce usmjerio ka dobrima koje mi je Gospodin dao“. Zamijeniti dobročinitelja i dobročinstva, zamijeniti stvoritelja za stvorenja?!

Ova promjena u duhu i mentalitetu kralja Salamona zasigurno je plod promjene duha mudrosti. Onu mudrost koju je primio od Boga zamijenio je zemaljskom mudrošću koja se očitovala u želji da se ovaj svijet posjeduje. Biblijski povjesničari govore za kralja Salamona da je nakon četrdeset godina svoga kraljevanja ostavio prazne državne blagajne. Istrošio je sav novac u svojim zamašnim gradnjama i neuspjelim pothvatima, zadužujući se, između ostalih, i kod tirskog kralja Hirama. U želji da se dodvori svjetskim vladarima onog vremena od Egipta do Mezopotamije, stvorio je svojevrsnu birokraciju i umjetnu aristokraciju od pojedinaca u narodu čineći od većine vlastitog naroda roblje koje nemilice iskorištava kako bi namirio lokalne oligarhe. Međutim, za razliku od kralja Salamona koji krši savez, Bog Izraelov se uvijek vraća na savez koji je sklopio sa slugom svojim Davidom. Za razliku od čovjeka čije srce zna zalutati, Bog uvijek vjeran ostaje, pozivajući čovjeka na ono što mu se pristoji. I pristoji se pogotovo čovjeku najprije misliti na svoj narod, na svoju obitelj, na sebe. To ne znači da se radi na štetu drugog. Naprotiv, pozvani smo ljubiti bližnjega kao sebe samoga. Kako ljubiti drugoga, ako ne ljubiš sebe?! Kralj Salamon je upravo dodvoravajući se drugima mislio da će izgraditi i sačuvati sebe i svoju državu. Kakva ludost!? Povratak na Izvor, Bog kao izvor svakog dobra i blagostanja. Današnje evanđelje sugerira još nešto što je kralj Salamon u svojoj mudrosti zaboravio. Dobro i blagostanje imaju svoj red i redoslijed: najprije izraelski narod, pa onda ostali. Mogao bi netko sada reći sa zaprepaštenjem: „Zar mrvice?“ Ali, bez brige – nama su dovoljne i mrvice, kad su iz Božje ruke“

Zanimljivo je da upravo u tirskom kraju Isus ukazuje na ono što se čovjeku priliči ili ne priliči činiti, u kraju čiji je kralj Hiram, u svoje vrijeme kralj Tirski, kao vrsni trgovac znao što ide psićima što djeci. Njegova državljanka, majka opsjednuta djeteta, kao da je primila tog trgovačkog duha svog sunarodnjaka, prihvaćajući Isusovu riječ, nadodaje: “Ali i psići ispod stola jedu od mrvica dječjih“. I upravo ovaj vapaj bespomoćne žene, ova molitva žene ruši razlike među narodima i državama. Kakva silna molitva, molitva pred kojom je i Isus povukao svoju riječ i učinio što je majka tražila za svoje dijete. Evo, takav je naš Bog koji i oholost kraljeva i zablude naroda i grijehe pojedinaca na sebi ponese. Od takve ljubavi živimo i na takav život smo pozvani – život očitovan u životu tolikih misionara i misionarki poput o. Ante Gabrića i Majke Terezije.

don Krešo Ćirak. župnik u Obrovcu i Medviđi