SVAKODNEVNO U 7:45 Don Filip Kucelin: Porastimo u pouzdanju u Boga da će sve biti u redu!

ČITANJA:

Ez 37, 21-28;

Otpj. pj.: Jr 31, 10-13;

Iv 11, 45-56

Tekst evanđelja:

U ono vrijeme:

Mnogi Židovi koji bijahu došli k Mariji, kad vidješe što Isus učini, povjerovaše u nj. A neki od njih odu farizejima i pripovjede im što Isus učini. Stoga glavari svećenički i farizeji sazvaše Vijeće. Govorili su: »Što da radimo? Ovaj čovjek čini mnoga znamenja. Ako ga pustimo tako, svi će povjerovati u nj pa će doći Rimljani i oduzeti nam ovo mjesto i narod! «A jedan od njih – Kajfa, veliki svećenik one godine – reče im: »Vi ništa ne znate. I ne mislite kako je za vas bolje da jedan čovjek umre za narod, nego da sav narod propadne! «To ne reče sam od sebe, nego kao veliki svećenik one godine prorokova da Isus ima umrijeti za narod; ali ne samo za narod nego i zato da raspršene sinove Božje skupi u jedno. Toga dana dakle odluče da ga ubiju.

Zbog toga se Isus više nije javno kretao među Židovima, nego je odatle otišao u kraj blizu pustinje, u grad koji se zove Efrajim. Tu se zadržavao s učenicima.

Bijaše blizu židovska Pasha i mnogi iz toga kraja uziđoše prije Pashe u Jeruzalem da se očiste. Iskahu, dakle Isusa te se stojeći u Hramu zapitkivahu: »Što vam se čini? Zar on ne kani doći na Blagdan? «

Riječ Božju tumači don Filip Kucelin:

Dragi brate, draga sestro… događaji oko Isusa gotovo da dolaze do usijanja. Isus uskrišava svog prijatelja Lazara iz Betanije, tek kojih par kilometara zračne linije od Jeruzalema. Novi je to moment u kojem jedni počinju vjerovati u njega, a drugi mu se još više protive. Kao da je svako čudo, svako dobro koje Isus učini – još jedan argument protiv njega samoga. Dolazi do paradoksa: Isus Lazaru vraća život – glavari svećenički Isusu žele oduzeti život.

Tu upoznajemo jedan lik, koji je na poseban način tragičan: velikog svećenika Kajfu. Zamislimo samo tragediju njegova života i službe. Židovski narod se stoljećima nada dolasku Mesije, a kad Mesija zaista i dođe, veliki svećenik ga osudi na smrt. Međutim, čini se kako Kajfi, kao velikom svećeniku, nije na pameti bilo Božje poslanje, nego vlastiti posao, probitak i karijera. Neće dopustiti da mu račune pomuti tamo neki tesar iz Galileje, pa makar stotinama čudesa pokazivao i dokazivao kako je on uistinu Mesija – Krist.

Kajfa je zapravo često personifikacija nas samih. Zovemo se kršćanima, držimo da smo vjernici, međutim često možemo primijetiti velik raskorak između riječi i djelâ, teorije i prakse. Kajfa je na izvana služio Bogu u hramu i kao svi drugi pobožni Židovi iščekivao Mesijin dolazak. U međuvremenu, da si valjda prikrati vrijeme, surađivao je s okupatorom pod izlikom da osigura mir i stabilnost. U stvarnosti, bio je politički ulizica, od čega je on i njemu bliska aristorkacija imala više koristi, negoli narod za koji se tobože zauzimao. Zvuči od nekud poznato…

Njegova rečenica ”Bolje da jedan čovjek umre za narod” mogla bi se prevesti i kao ”ne dirajte mi skupo stečeni mir i barem prividnu stabilnost”. Kajfa se iz sebičnih razloga opire promjeni – osobito u svom životu, koji si je tako lijepo uredio. Ne dopušta da mu se samo tako pomrse računi. Međutim, poznata nam je ona izreka kako Bog i po krivim crtama piše pravo. Kajfa, koji je svoju izjavu izrekao na sebičan način, bio je oruđe u Božjim rukama. Eto slutnje da u tijeku povijesti duhovni i svjetovni poglavari mogu i svojim zlim djelima i lošim namjerama Bogu i narodu služiti. Često nije bitno što vladar namjerava, jer čovjek snuje, ali Bog određuje. Bog je onaj koji ima zadnju riječ. Evanđelist kao da napominje da i zla poglavara treba ozbiljno shvaćati; Bog i njegovu zloću može okrenuti na dobro. Kajfin je naum ubiti Isusa i zato izgovara kako je bolje da jedan čovjek umre za narod – i ne samo za narod, nego za čitav svijet.

Sveto korizmeno vrijeme dolazi svome kraju, bliži nam se Veliki tjedan sa vrhuncem u Vazmenom trodnevlju. Jedan čovjek koji umire za narod – Isus Krist – na križu je krv svoju prolio za mnoge – kako je Kajfa i ne misleći prorekao.

Iskoristimo i mi ove svete dane, pa čak i ovu situaciju prisilnog povlačenja u osamu da Isusov govor i djela dopru do naših srdaca, da se odvažimo izići iz vlastite zone komfora, da porastemo u pouzdanju u Boga da će sve biti u redu. Jer, na kraju sve bude u redu. Ako nije u redu – nije kraj.

Don Filip Kucelin, župnik Ražanca.