SVAKODNEVNO U 7:45 Don Filip Kucelin: Imamo li odvažnosti za avanturu osobne promjene?

ČITANJA:

Post 17, 3-9;

Ps 105, 4-9;

Iv 8, 51-59

Tekst evanđelja:

U ono vrijeme: Reče Isus Židovima: »Zaista, zaista, kažem vam: ako tko očuva moju riječ, neće vidjeti smrti dovijeka.« Rekoše mu Židovi: »Sada vidimo da imaš zloduha. Abraham umrije, tako i proroci, a ti kažeš: ‘Ako tko čuva moju riječ, neće okusiti smrti dovijeka.’ Zar si ti veći od oca našega Abrahama, koji je umro? Pa i proroci pomriješe. Kime se to praviš?«

Odgovori Isus: »Ako ja sam sebe slavim, slava moja nije ništa. Ima koji me slavi — Otac moj, a vi velite da je on vaš Bog, no ne poznajete ga, a ja ga znam. Ako vam reknem da ga ne znam, bit ću lažac jednak vama. No znam ga i riječ njegovu čuvam. Abraham, otac vaš, usklikta što će vidjeti moj Dan. I vidje i obradova se.«

Rekoše mu nato Židovi: »Ni pedeset ti još godina nije, a vidio si Abrahama?« Reče im Isus:

»Zaista, zaista, kažem vam: prije negoli Abraham posta, Ja jesam!«

Nato pograbiše kamenje da bace na nj. No Isus se sakri te iziđe iz Hrama.

Riječ Božju tumači don Filip Kucelin:

Dragi brate, draga sestro… Isus nastavlja danas svoju raspravu sa svojim sugrađanima. Međutim, evo već treći dan za redom možemo vidjeti kako su Isus i njegovi sugrađani, kako se ono kaže slikovito, na različitim kolosijecima. Isus govori o duhovnom, oni ga razumijevaju na ovozemaljski način. Isus obećava vječni život onome tko čuva njegovu riječ, njegovi ga sugrađani razumiju kao da obećava vječni život ovdje na zemlji. Diskusija dovodi do žalosne situacije gdje Isusovi sugrađani ne mogu više izdržati snagu Isusove riječi, uzimaju kamenje, da ga ušutkaju. Kako su nisko pali – pribjegavaju sili. Ono što Isus govori i tvrdi za sebe previše je za njihove uši.

Kako ono rekosmo: sv. Toma nas uči da je ”lijepo sjaj istinitog”. Isusovi sugovornici ne podnose ovaj sjaj istine, njezinu ljepotu, jer im zvuči kao da je ”predobro da bi bilo istinito”. Oni imaju svoje običaje, navike, rutine i ne žele ih mijenjati, pa ni za nešto bolje, jer im njihova rutina i običaj daje kakav takav osjećaj sigurnosti. Isus ih, pak, poziva na avanturu otvorenosti za novo! Često je tako u životu: makar nismo zadovoljni svojim životima, rijetko se čovjek može odvažiti na promjenu jer je komforan… Dobro je i ovako…

„Nigdar ni tak bilo, da ni nekak bilo. Pak ni vezda ne bu, da nam nekak ne bu“ melankolično izjavljuje Miroslav Krleža preko Petrice Kerempuha, sažimajući svu tragediju čovjeka koji je izgubio svaku nadu u mogućnost promjene, napretka, nade… čovjeka koji se radije drži svoje lažne sigurnosti (bolje i ovako nego nikako), negoli da se odvaži na avanturu osobne promjene.

Uočimo još jednom kako Isus govori o nebeskim stvarnostima, a njegovi suvremenici o zemaljskim. Rekli bi kod nas u Dalmaciji, ‘Isus u kupe, oni u špade…’ Nije li često tako i s našim razgovorima? Toliko je nesporazuma u našim razgovorima, toliko se puta dogodi da smo osobu pogrešno razumjeli, toliko puta smo rekli jedno, a ljudi su shvatili drugo…

Možemo samo površinski vidjeti, što bi mogao biti uzrok tome? Isusovi suvremenici imaju svoju okoštalu strukturu mišljenja, nisu otvoreni novome, stoga selektivno čuju samo ono što se slaže s njihovim mišljenjem, a ne čuju i odbacuju ono što se ne slaže. Tako se zatvaraju za novosti i promjene. Uzimaju selektivno samo one argumente koji im idu u prilog, odbacujući sve drugo.

Međutim, samo ako smo otvoreni novosti možemo čuti novo. Ne znači to da moramo odmah prihvatiti sve što nam netko kaže. Zato hvala Bogu imamo razum, da kritički promislimo i uklopimo ono što nam je korisno. Zapravo, trebali bismo krenuti od pretpostavke da od svakoga možemo nešto novo naučiti. Drugo, trebamo slušati da čujemo. Čovjek je sklon slušanju da bi uzvratio, odgovorio, nadmudrio. Kad slušam da bih odgovorio, novost ne može doći do mene, jer umjesto da o njoj promislim, ja ju koristim za nadmudrivanje. Tako ostajem zatvoren za novost. Uostalom, pogledajmo samo kako smo fizički sazdani i lako ćemo u tome prepoznati volju Božju: vjerujem da nam je dragi Bog s razlogom dao samo jedan jezik – a dva uha!

Don Filip Kucelin, župnik Ražanca.