SVAKODNEVNO U 7:30 Živimo li tako da uvijek donosimo prave plodove?

ČITANJA:

vl.: Ef 2,19-22;

Ps 19,2-5;

Lk 6,12-19

Tekst evanđelja:

U one dane iziđe Isus na goru da se pomoli. I provede noć moleći se Bogu. Kad se razdanilo, dozva k sebi učenike te između njih izabra dvanaestoricu, koje prozva apostolima: Šimuna, koga prozva Petrom, i Andriju, brata njegova, i Jakova, i Ivana, i Filipa, i Bartolomeja, i Mateja, i Tomu, i Jakova Alfejeva, i Šimuna zvanoga Revnitelj, i Judu Jakovljeva, i Judu Iškariotskoga, koji posta izdajica.

Isus siđe s njima i zaustavi se na ravnu. I silno mnoštvo njegovih učenika i silno mnoštvo naroda iz cijele Judeje i Jeruzalema, iz primorja tirskog i sidonskog nagrnuše da ga slušaju i da ozdrave od svojih bolesti. I koje su mučili nečisti dusi, ozdravljahu. Sve je to mnoštvo tražilo da ga se dotakne jer je snaga izlazila iz njega i sve ozdravljala.

Riječ Božju tumači vlč. Krešimir Žinić:

Dobro jutro i neka vam je čitav dan ispunjen Božjim blagoslovom.

Crkva se danas spominje dvojice apostola: Šimuna i Jude Tadeja. Budući da su bili imenjaci poznatijih apostola: Šimuna Petra, apostolskog prvaka i Jude Iškariotskoga, Isusova izdajice za 30 nesretnih srebrnjaka, evanđelisti im daju i druga imena: Šimunu ime Kananej ili revnitelj, a Judi Tadej ili ne Iškariotski. Za vremena s Isusom ta se dvojica ničim nisu posebno isticala; bili su dio zlatne sredine o kojima se evanđelja nisu raspisala. Ali su zato poput svih ostalih apostola, osim ljubljenog Isusova učenika Ivana, svoj propovjednički i svjedočanski život završili groznom mučeničkom smrću i time opravdali svoj apostolski status. I doista čovjek ostaje začuđen na koje se sve okrutne načine Isusovi protivnici obračunavaju s njegovim učenicima (jednog su prepilili, a drugog zatukli toljagom) premda oni ničim ne zaslužuju takav kraj. Jedini krimen bio im je što su propovijedali Krista Gospodina i u njegovu imenu činili dobro u narodu. Ovdje bih kratko zastao i povukao paralelu s onim što je kod nas aktualno. Prve subote u mjesecu bude s jedne strane Jelačićeva placa mirni skup muškaraca molitelja okupljenih s jedinom namjerom da javno svjedoče svoju vjeru i moć molitve, a nikako da izazivaju neke nevolje. S druge strane tog istog trga stoje agresivni prosvjednici koji bubnjaju, zvižde i hotimice sve čine samo da ometu one prve kao znak nekakva protesta za koji ne bih znao procijeniti koje je osnove i koji mu je smisao. I kako se danas sve snima, lijepo se vidi da su prosvjednici spremni i na radikalnije poteze i obračune. No to nas ne treba ostavljati u čudu; štoviše, s takvim prilikama trebamo računati jer Isus svojim učenicima nije obećao med i mlijeko, nego progonstvo. „Svi će vas zamrziti zbog imena moga. Ali tko ustraje do svršetka, taj će se spasiti.“ (Mt 10,22)

No vratimo se evanđeoskom odlomku. Njegov prvi dio kao da donosi vijesti iz crne kronike. Nesretnih je slučajeva uvijek bilo i jednostavno se ne mogu izbjeći. Ali zato Isus i ove dvije grozne vijesti usmjerava prema onome što je bitno, prema eshatonu: ako se ne obratite, jednako ćete propasti. I govori prispodobu o neplodnoj smokvi.

Smokvu zasađenu u svom vinogradu gospodar redovito obilazi i na njoj ne nalazi ploda tri godine zaredom. Razočaran, daje slugi zadatak da je eliminira jer bespotrebno crpi zemlju. Sluga se sažalio nad smokvom, obećao je gospodaru da će se malo više pobrinuti o njoj, okopati je i pognojiti, pa ako opet ne da ploda, stigne je posjeći.

Započeo sam ovo svoje razmišljanje o dvojici apostola. Nema mnogo župa koje su sv. Šimuna i Judu Tadeja uzele kao svoje nebeske zaštitnike. Župa u Cigleni, kojom upravljam, jedna je od tih nekoliko župa. Osjećao sam obvezu to spomenuti, jer danas je veliki dan za našu župnu zajednicu. I čini mi se uputnim napomenuti kako nas nebeski zaštitnici obvezuju. Potpuno je ispravno razmišljanje da nas štite jer se utječemo njihovu zagovoru, ali ono što nekako redovito ostaje po strani ili u zraku, a iznimno je važno, da nas primjer njihova života potakne da ih nasljedujemo, odnosno da poput njih ostvarimo svoje životno i vjerničko poslanje. Riječ apostol pomalo je arhaična riječ, jer u današnjem svijetu u kojem je na prvome mjestu materijalno i kako što više steći, ona gubi svaki smisao. Glagol „apostello“ znači poslati, odaslati. Apostol je dakle poslanik. Najprije je pozvan u službu, osposobljen i sam poslan, a budući da ljubi i srcem prianja uz onoga koji ga je pozvao i poslao, njegov je legitimni predstavnik. Apostoli su najprije pozvani, ne opisuje se detaljno kako se to događalo. Isus jednostavno poziva, a apostoli se odazivaju. Prate slavnu osobu, poput današnjih zvijezda nazvanih celebrity – poznatih glumaca ili pjevača i kao pratitelji uživaju njegovu popularnost. Prate ga tri godine, ali ostaju jalovi, ne donose plodove jer su za to vrijeme više usredotočeni na sebe i svoju poziciju, negoli na sadržaj koji im Učitelj prenosi. Tako bih apostole prispodobio jalovoj smokvi. Tek kad im je, simbolično rečeno, Učitelj sasječen, okopani i pognojeni njegovim primjerom – žrtvom, smrću i uskrsnućem – u snazi duhovskoga događaja počinju donositi plodove. U počecima oholi i vjerojatno krivih motiva, u Duhu Svetom postaju krotki i osposobljeni za poslanje koje im je Učitelj namijenio: biti ribarima ljudi i donositi radosnu vijest do kraja zemlje. Ono što nam se samo po sebi nudi kao zaključak mogu formulirati u pitanju: Zar se ova prispodoba o neplodnoj smokvi ne odnosi i na nas? U otvorenosti Duhu Svetom i u snazi njegovih darova trebamo otkriti pravi cilj i svrhu našega života i tako živjeti da uvijek donosimo prave plodove.