SVAKODNEVNO U 7:30 Zapovijedi nisu suprotnost ljubavi već njezin izričaj

Liturgijska čitanja:

Pnz 4,1.5-9;

Ps 147,12-13.15-16.19-20;

Mt 5,17-19

Tekst evanđelja:

U ono vrijeme: Reče Isus svojim učenicima:

»Ne mislite da sam došao ukinuti Zakon ili Proroke. Nisam došao ukinuti, nego dopuniti. Zaista, kažem vam, dok ne prođe nebo i zemlja, ne, ni jedno slovce, ni jedan potezić iz Zakona neće proći, dok se sve ne zbude. Tko dakle ukine jednu od tih, pa i najmanjih zapovijedi i tako nauči ljude, najmanji će biti u kraljevstvu nebeskom. A tko ih bude vršio i druge učio, taj će biti velik u kraljevstvu nebeskom.«

Riječ Gospodnja.

Riječ Božju tumači o. Danijel Hranilović, grkokatolički svećenik:

U evanđelju po Mateju (Mt 5,17-19) Isus stoji pred nama kao Učitelj koji ne lomi staro da bi uveo novo, nego staro ispunja do punine. „Nisam došao ukinuti Zakon ni Proroke, nego ispuniti.“ U tim riječima nema ni trunke popuštanja duhu vremena. Ima ozbiljnosti koja oslobađa. Mi bismo ponekad radije Krista koji pojednostavljuje zahtjeve. Vjeru koja ne traži previše. Zapovijedi koje su savjet, a ne obveza. Ali Isus govori o „poteziću“, o najmanjem slovu Zakona. Kao da nam želi reći: u Božjoj pedagogiji ništa nije nevažno. Ono što je tebi sitnica, Bogu je put spasenja. Zato zapovijedi nisu suprotnost ljubavi, već njezin izričaj. Jer ljubav ima lice, ima svoj put.

U tom kontekstu razumijemo i veličinu pastira koje narod rado sluša. Među njima posebno mjesto zauzima sluga Božji kardinal Franjo Kuharić, čije se dvadeset i četvrte obljetnice smrti danas spominjemo. Njegova riječ nije bila bučna, ali je bila čvrsta. Govorio je jasno: „Istina se ne mijenja prema vremenu. Vrijeme se mora mijenjati prema istini.“ I to nije bila puka izreka, nego stav savjesti. U vremenu kad je bilo opasno govoriti, nije šutio. U vremenu kad je bilo primamljivo prilagoditi se, ostao je vjeran. Nije učio narod kako izbjeći zahtjev Božjega zakona, nego kako ga živjeti. Ljudi su ga rado slušali jer su osjećali jedinstvo riječi i života. Nije umanjivao zapovijedi da bi bio prihvaćen. Nije zaoštravao ton da bi bio snažan. Bio je dosljedan. A dosljednost uvijek ima težinu. Poučavao nas je da u Božjem zakonu pronalazimo put koji nas čuva skretanja s pravog puta i besciljnog lutanja. U ratnim godinama, kad su rane bile svježe, a emocije snažne, kardinal je izrekao riječi koje su pokazale što znači dosljednost Božjem zakonu: „Ako je moj protivnik zapalio moju kuću, ja neću zapaliti njegovu. Ako je razorio moju crkvu, ja neću dirati njegovu.“ To nije slabost. To je snaga Evanđelja. To je ispunjenje Zakona u ljubavi prema neprijatelju. Tu se vidi što znači biti velik u kraljevstvu nebeskom – ne po moći, nego po savjesti.

Možda je najveća kušnja našega vremena tiho umanjivanje. Ne brišemo zapovijedi, ali ih razvodnimo. Ne odbacujemo istinu, ali je prilagodimo da nas previše ne obvezuje. A Krist govori o najmanjoj zapovijedi. O „poteziću“. Kao da nas pita: jesi li vjeran u malome? Zato, poučavati znači najprije živjeti. Ne možemo djeci govoriti o svetosti braka ako sami preziremo vjernost. Ne možemo govoriti o istini ako je u svakodnevici zaobilazimo. Pitanje je stoga osobno: jesam li ja dosljedan? Gdje ublažujem Božju riječ da bih sačuvao komociju?

Krist ne traži savršenstvo bez borbe. Traži ozbiljnost srca. Traži spremnost vratiti se istini kad se udaljimo od nje. Traži poučavanje koje proizlazi iz vlastitog obraćenja. Velik u kraljevstvu nebeskom nije onaj koji je bez padova, nego onaj koji je vjeran, dosljedan i u najmanjem. Za naš hrvatski narod, koji je opstajao usred lomova povijesti, takva dosljednost bila je oslonac. Nisu nas održale ideologije, nego naša savjest. Nije nas sačuvala prilagodba, nego vjernost Bogu i Crkvi. I zato svjedočanstvo kardinala Kuharića ostaje trajni poziv: biti čvrst u istini i blag u srcu, ali i postojan u odluci da Božja riječ bude mjerilo moga života i moj put. Put kojima hodimo s Kristom i za Krista.