SVAKODNEVNO U 7:30 Vlč. Zvonimir Martinović: Poštujemo li doista dom molitve i svetost prostora za molitvu?

ČITANJA:

Otk 10,8-11;

Ps 119,14.24.72.103.111.131;

Lk 19,45-48

Tekst evanđelja:

U ono vrijeme: Uđe Isus u Hram i stane izgoniti prodavače. Kaže im: “Pisano je: Dom moj bit će Dom molitve, a vi od njega načiniste pećinu razbojničku!” I danomice naučavaše u Hramu. A glavari su svećenički i pismoznanci tražili kako da ga pogube, a tako i prvaci narodni, ali nikako naći što da učine jer je sav narod visio o njegovoj riječi.

Riječ Božju tumači vlč. Zvonimir Martinović:

Braćo i sestre, možda se ponekad pitamo koji je kontekst nastanka Deset Božjih zapovijedi, zašto postoje, zašto su nam darovane… Zašto se uopće zovu zapovijedi, kad nas to odmah asocira na nešto teško, i jako strogo. Jer nitko ne voli kada mu se zapovijeda.

Bog nam je dao deset pravila za dobar, uredan, pobožan i dug život. Deset zapovijedi, deset pravila, deset uputa…, ali nikako ne deset preporuka, deset ponuda, ili možda deset mogućnosti. Dakle, ne govorimo o nečemu što možemo, a ne moramo.

Nisu zapovijedi nešto što nam je dano vršiti ako hoćemo… Nije to nešto što su Židovi dobili davnih dana pa gotovo. Zapovijedi vrijede za sva vremena. Da nisu bile potrebne, ne bismo ih ni dobili. Jer vršeći Božje zapovijedi mi samo izvršavamo sve što je potrebno za dobar i ispravan odnos čovjeka prema sebi, Bogu i bližnjima.

Ponekad malo ili malo više zanemarimo zapovijedi Božje, zanemarimo taj život u skladu s Bogom i ljudima, na koji nas pozivaju zapovijedi. Sve je dobro dok su nam sveta mjesta i vremena doista sveta. Nažalost, ponekad zalutamo.

To posebno vidimo u današnjem Evanđelju, koje nas podsjeća da nam odnos prema svetim mjestima i stvarima nije uvijek dovoljno dobar. Iskreno, najblaže govoreći, Isus je danas poludio. Pa kako i ne bi poludio kad su naizgled pobožni Židovi od svoga hrama, svog najsvetijeg mjesta napravili tržnicu, pijacu i vašar…! Daleko je to od Božjih zapovijedi, budući da su zaradu stavili ispred Boga, stvarajući si novo božanstvo – zaradu, profit na svetom mjestu. Zanimljiv je to način zarade. Puno ljudi na jednom mjestu, pa stoga i dobra prilika mnogima koji se bave koje kakvim poslovima, posebno švercanjem stoke i sličnoga da među pobožnim ljudima nađu sigurne kupce. U Jeruzalemu je u Isusovo vrijeme živjelo oko 50.000 ljudi, a za vrijeme blagdana bilo ih je oko 180.000. Dakle, sigurna zarada. Jako daleko od onoga što Isus danas kaže, podsjećajući nas na zapis proroka Izaije: „Dom moj bit će Dom molitve“.

Braćo i sestre, hvala Bogu, u našim župama nema nedjeljom ispred crkve volova, teladi i druge stoke, koja bi se po načelu seoskog vašara nudila vjernicima na izlazu iz crkve. Ipak, pitanje je kako se mi ponašamo u crkvi, koliko mi sami poštujemo crkvu kao najsvetije mjesto, s koliko dostojanstva dolazimo i kako se u crkvi ponašamo.

Iskreno, i vjernici znaju ponekad napraviti cirkus u crkvi. Posebno se to ponekad vidi na vjenčanjima jer se neki mladenci zajedno sa svojim svatovima ponašaju kao da je crkva sazidana samo za dan njihovog vjenčanja. Pa se svašta po crkvi i baca i razbija, a neki bi možda i oltar pomaknuli da nije tako težak.

Pa i pod misom ljudi se ponekad ponašaju kao na sportskom terenu, pa kada im se razgovara, smije ili komentira, to na žalost i čine. Zaboravljamo riječi: „Dom moj bit će Dom molitve“. A svaki liturgijski prostor, sveti prostor, mora biti dolično čašćen. Odlomak svetog Evanđelja podsjeća nas da ponekad, zahvaljujući našem ljudskom nemaru, i nije baš tako. Svi ovi trgovci, mjenjači i prodavači, koje je Isus istjerao iz hrama, predstavljaju sve one koji žele zaraditi na temelju nečije vjere i pobožnosti. Svi su oni znali koliko su ljudi osjetljivi kad su svetost i vjera u pitanju i to su iskorištavali.

Iz onog šireg opisa ovog događaja zanimljivo bi bilo podsjetiti se kako su židovski poduzetnici koje je Isus potjerao iz hrama vrlo bezobrazno pitali Isusa: Koje nam znamenje možeš pokazati da to smiješ činiti? Dakle, zašto nas tjeraš kad smo mi naviknuti na zaradu u hramu, kad smo naučili da je to normalno? Jednako tako se često i kod nas događa. Nekim nezrelim vjernicima i nezainteresiranim ljudima u crkvi teško je objasniti da bi netko htio mirno slušati misu i sudjelovati smireno u molitvi i pjevanju. Dakle, poštujemo li doista Dom molitve i svetost prostora za molitvu?

Danas sve češća zvonjava mobitela u crkvama i slične pojave pokazuju da je ponašanje vjernika u crkvi ponekad takvo da bi se i nevjernici zapitali što je nama sveto. Jer crkva ima neka načela ponašanja, postoji neki crkveni bonton koji valja poštivati i time pokazujemo da nam je stalo do svetoga mjesta.

Konačno, Isus je danas svojim žestokim nastupom samo branio svetost svetoga mjesta i samo se brinuo da po Božjim zapovijedima zaživi čovjekov odnos prema Bogu i prema ljudima koji su na sveto mjesto došli s doista iskrenim nakanama pobožnosti.

Braćo i sestre, poštujmo sveta mjesta i sveta vremena. Čuvajmo i vršimo Božje zapovijedi pa ćemo dugo živjeti i dobro će nam biti na zemlji.

Vlč. Zvonimir Martinović, župnik Župe Kraljice Mučenika, Vukovar.