SVAKODNEVNO U 7:30 Vlč. Zvonimir Martinović: Dobrotom prema bolesnicima otvaramo put vlastitoj svetosti

ČITANJA:

Otk 1,1-4; 2,1-5a;

Ps 1,1-4.6;

Lk 18,35-43

Tekst evanđelja:

Kad se Isus približavao Jerihonu, neki je slijepac sjedio kraj puta i prosio. Čuvši gdje mnoštvo prolazi, raspitivao se što je to. Rekoše mu: »Isus Nazarećanin prolazi.« Tada povika: »Isuse, Sine Davidov, smiluj mi se.« Oni ga sprijeda ušutkivali, ali on je još jače vikao: »Sine Davidov, smiluj mi se!«

Isus se zaustavi i zapovjedi da ga dovedu k njemu. Kad se on približi, upita ga: »Što hoćeš da ti učinim?« A on će: »Gospodine, da progledam.« Isus će mu: »Progledaj! Vjera te tvoja spasila.« I umah progleda i uputi se za njim slaveći Boga. I sav narod koji to vidje dade hvalu Bogu.

Riječ Božju tumači vlč. Zvonimir Martinović:

Braćo i sestre, neki slijepac sramoti svoje sunarodnjake. Neće se njegov narod, puk jerihonski, prikazati u najboljem svjetlu bude li se za njega saznalo. Ovaj slijepac jedan je od onih koji bi trebali šutjeti, jedan je od onih koje društvo pokušava ušutkati na crvenom tepihu ovoga svijeta.

Činjenica je da se i mi kao društvo sramimo mnogih, a nisu oni krivi što su takvi. Umjesto da dobrotom prema bolesnicima otvaramo put vlastitoj svetosti, mi se sramimo nesavršenih. Tko god nije savršen, društvo danas takvog ne treba. Sve je danas uljepšano, sve fotošopirano, sve sređeno, sve popravljeno sto puta prije izlaska u javnost, sve ušminkano. To nije stvarni svijet. Stvarni svijet je i siromašan, i gladan, i bolestan. To je stvarnost, to je slijepac, to je onaj lik iz današnjeg Evanđelja kojega mještani Jerihona skrivaju od javnosti.

I dok društvo zatvara oči pred stvarnim problemima današnjeg čovjeka, a predstavlja se u uljepšanom svjetlu, nazovi boljoj verziji, pitanje je kome se to predstavljamo kao bolji, pred kime se to želimo prikazati bolji nego što jesmo, i kao pojedinci i kao društvo.

Slijepac iz današnjeg Evanđelja imao je dvije mane. Prvo: bio je slijep, dakle zdravstveno stanje mu nije bilo najbolje. Drugo: prosio je, njegov socijalni status bi je loš, živio je u minusu. A pred kime se mi toliko uljepšavamo i skrivamo svoje mane, svoj stvarni izgled, ponašanje i lice?

Nekako mi se čini da tako postupamo samo zbog sebe. Glumimo i pišemo neku priču svog života koja je više fikcija nego stvarnost, s ciljem stvaranja fiktivno boljega svijeta. Ne trudimo se stvarno popraviti sliku svijeta, nego sve uljepšavamo, jer to je nekako lakše.

Slijepi prosjak iz današnjeg Evanđelja, najbolje pokazuje kome smo mi to poslani. Kada kažem „mi“, mislim na nas kao Crkvu današnjega vremena. Poslani smo onima koji su i zdravstveno, i socijalno, i duhovno zakinuti. Njima Crkva dolazi, njima mi trebamo doći. Tu misijsku zadaću Crkve ispunjava svaki član Crkve koji s ljubavlju susreće one koji su potrebni stvarnih svjedoka Božje ljubavi.

Mi u susretu s drugim ljudima pokazujemo da Bog pristupa svakom čovjeku, i bolesnom i zdravom, i siromašnom, bez ikakvog uljepšavanja. Ovaj slijepi jerihonski prosjak je slika tolikih prilika koje nam se nude svaki dan. Svakog dana i sami susrećemo takve ljude. To je stvarna slika svijeta. Takvi ljudi postoje i mi smo im potrebni.

Istovremeno, dok ovaj slijepac u sebi oslikava i utjelovljuje sve potrebite, mi trebamo shvatiti da je naša zadaća višestruka. Prvo: što manje uljepšavati stvarnost. Drugo: što više prihvaćati stvarno stanje svijeta. I treće: prihvatiti ljude, kakvi god da jesu, upustiti se s njima u suživot, ne provlačiti sliku današnjega svijeta kroz filtere poboljšanja, nego učiniti doista nešto dobro, da bismo ovaj svijet popravili.

Najprije se tu postavlja zadaća prestanka ušutkivanja svih slijepih prosjaka današnjice. Isus je došao u jedan grad, Jerihon, izvana savršen grad, a ovaj lik je bio nekakva mala mrlja na savršeno oslikanom platnu njihove stvarnosti.

Isus čuje tog čovjeka i njegov vapaj. Kaže: Pozovite ga. Odjednom se mijenja pristup, mijenja se cijeli sustav, svi koji su do sada ovog jadnika šutali u stranu i ušutkivali, zovu ga sad, dovode, donose, totalno su zauzeti za njega, dakle opet prividna ljudska dobrota.

Nisu bili ni svjesni da ga je Isus pozvao kako bi njima dokazao da je svaki čovjek stvarno čovjek, bez obzira na godine, starost ili bolest. I progledao je taj slijepac. I uputi se za njim. Dakle, svi su propali, svi su pali na ispitu ljudskosti, na ispitu vjere, na ispitu iskrenosti. Jedan je prošao. Slijepi prosjak više nije prosjak. Ni prosjak mrvica ljubavi, ni prosjak mrvica dobrote. Prosjak postaje bogat: susreo je Isusa. I odmah se uputio za njim. Zašto? Najviše zbog duhovnog pogleda. Jedini koji je stvarno danas progledao je slijepac. Isus ga ne pita što će on za njim, nego prešutno odobrava činjenicu da se ozdravljeni čovjek uputio za njim. Kao da mu je potiho htio reći: „Daj, izvuci se iz takvog ambijenta, iz takvoga kraja, takvog društva koje nije priznavalo tebe i činjenicu da si bio jednak njima u dostojanstvu dok si bio bolestan, siromašan i slijep.“

Nemojmo druge ušutkivati. Ne znamo mi tko nosi sa sobom kakvu nevolju u životu. Nemojmo mi činiti njihov život još težim. Neka nas današnje Evanđelje pouči da je svaki čovjek jednako vrijedan, koliko god imao ili nemao, koliko god prosio i čekao. Budimo svjesni da je svaki naš susret s društveno odbačenim ljudima zapravo prilika da mi progledamo i uputimo se za Isusom u potpunosti.

Vlč. Zvonimir Martinović, župnik Župe Kraljice Mučenika, Vukovar.