SVAKODNEVNO U 7:30 Vlč. Silvio Košćak: Bog će čekati koliko je potrebno do našeg povratka u sigurnost njegove luke

ČITANJA:

Ef 6, 10-20;

Ps 144, 1-2.9-10;

Lk 13, 31-35

Tekst evanđelja:

U onaj dan pristupe neki farizeji i reknu Isusu: »Otiđi, otputuj odavde jer te Herod hoće ubiti.« A on će njima: »Idite i kažite toj lisici: ‘Evo, izgonim đavle i liječim danas i sutra, a treći dan dovršujem. Ali danas, sutra i prekosutra moram nastaviti put jer ne priliči da prorok pogine izvan Jeruzalema.’«

»Jeruzaleme, Jeruzaleme, koji ubijaš proroke i kamenuješ one što su tebi poslani! Koliko li puta htjedoh skupiti djecu tvoju kao kvočka piliće pod krila i ne htjedoste! Evo, napuštena vam kuća. A kažem vam, nećete me vidjeti dok ne dođe te reknete: Blagoslovljen Onaj koji dolazi u ime Gospodnje!«

Riječ Božju tumači vlč. Silvio Košćak:

Draga braćo i sestre!

Isusov vapaj iz današnjeg evanđelja trebao bi dodirnuti srce svakog kršćana danas. On se prije svega odnosi na Izabrani narod koji je toliko puta u svojoj povijesti propustio prepoznati trenutak posebne Božje blizine kroz slanje proroka, u konačnici i Sina Božjega koji je svoj navještaj također završio na križu.

Ljubav koju Bog ima prema ljudskom rodu bezbroj je puta dokazana podjednako u tekstovima Svetog pisma, ali i u konkretnom životu pojedinaca i narodu u bližoj ili daljoj povijesti. Nebeski Otac često se u Pismu opisuje kao brižna majka koja čini sve da njezina djeca napreduju u sigurnosti. Koliko god narod bio nevjeran, Bog je uvijek ostao vjeran, nikada čovjeka nije ostavio u samoći, nikada se od njega nije udaljio. Bog uvijek ostaje vjeran svojim obećanjima.

Slika koju Isus upotrebljava u današnjem evanđeoskom ulomku, slika kvočke koja svojim krilima štiti piliće, puna je nježnosti i otkriva nam kakva je i kolika Božja briga za ljudski rod u cjelini. U trenucima krize suvremenog svijeta ta nam slika govori još i više o našim potrebama i mjestu na kojem možemo pronaći ispunjenje svih naših unutarnjih praznina. Lišeni svakodnevnih dodira, zagrljaja, rukovanja, poljubaca, svega onoga čime čovjek izražava blizinu, ljubav, poštovanje, prijateljstvo, svega onoga čime čovjek dodaje nešto više svojim svakodnevnim kontaktima čineći ih time uistinu ljudskima, ostajemo ispražnjeni od temeljno ljudskog u nama i između nas, a još više ostajemo sami, nesigurni, u strahu bez utjehe.

Kršćani, lišeni nekih ljudskih gesti i unutar bogoslužja, počinju razumjeti da je duhovni zagrljaj moguće pronaći na križu. Sa križa Bog širi ruke kako bi zagrlio cijeli svijet, sve narode, svakog čovjeka ponaosob. Prorocima su ubojice dizali spomenike, a Sinu Božjem, izmučenom i ubijenom, mučitelji su podigli križ koji je postao ne samo spomenik jednom životu, već simbol ljubavi koja struji iz nebeskog Božjeg prebivališta u srce svakog čovjeka. Bog, poput majke, voli svako svoje dijete, čak i u onim trenucima kada je dijete u očima okoline najgore moguće. Ona je majka, ona ga je rodila, ona ga je dojila, ona ga bezuvjetno ljubi povrh svih ljudskih mišljenja. Takav je i naš nebeski Otac, Stvoritelj, koji nas nikada ne napušta. Kada bježimo, zapravo kao da bježimo ispod Božje zaštitničke ruke koja nas, još dok pokušavamo pobjeći, nastoji uhvatiti svojom milosrdnom rukom, darujući nam ujedno slobodu da ga i ubijemo u svom srcu, ako je to naša volja. Bog će čekati koliko je potrebno do našeg povratka u sigurnost njegove luke. Srce mu se kida jer nas ljubi, ljubi nas toliko da daje život svoga Sina kako bi nas spasio i otkupio. No, i tada čeka, daje nam potpunu slobodu poput majke kojoj se srce lomi u kad joj djeca idu krivim putem, ali ostavlja tom djetetu siguran prostor pun ljubavi, prostor u koji se može vratiti kada god to poželi.

Vlč. Silvio Košćak, župnik župe Presvetog Trojstva u Legradu i upravitelj župe Uznesenja Blažene Djevice Marije u Đelekovcu