SVAKODNEVNO U 7:30 Vlč. Perica Matanović: Isus osposobljuje čovjeka da uzme život u svoje ruke

ČITANJA:

Iz 35,1-10;

Ps 85,9ab.10-14;

Lk 5,17-26

Tekst evanđelja:

Jednog je dana Isus naučavao. A sjeđahu ondje farizeji i učitelji Zakona koji bijahu došli iz svih galilejskih i judejskih sela i Jeruzalema. A sila ga je Gospodnja nukala da liječi. I gle, ljudi doniješe na nosiljci čovjeka koji bijaše uzet. Tražili su da ga unesu i stave preda nj. Budući da zbog mnoštva nisu našli kuda bi ga unijeli, popnu se na krov te ga između crepova s nosiljkom spuste u sredinu pred Isusa.

Vidjevši njihovu vjeru, reče on: »Čovječe, otpušteni su ti grijesi!« Pismoznanci i farizeji počeše mudrovati: »Tko je ovaj što huli? Tko može grijehe otpuštati doli Bog jedini?«

Proniknuvši njihovo mudrovanje, upita ih Isus: »Što mudrujete u sebi? Što je lakše? Reći: ‘Otpušteni su ti grijesi’ ili reći: ‘Ustani i hodi?’ Ali da znate: Vlastan je Sin Čovječji na zemlji otpuštati grijehe!« Tada reče uzetomu: »Tebi zapovijedam: ustani, uzmi nosiljku i idi kući!«

I on odmah usta pred njima, uze na čemu ležaše i ode kući slaveći Boga. A sve obuze zanos te su slavili Boga i puni straha govorili: .»Danas vidjesmo nešto neviđeno!«

Riječ Božju tumači vlč. Perica Matanović:

U susretu s Isusom osobe koje su doživjele Isusovu pomoć, iscjeliteljsku snagu, ohrabrenje, iznutra i izvana su ozdravile, ljudi koji su temeljem svoje sudbine, svoje krivnje i grijeha, pa i na temelju društvenih predrasuda bili obilježeni, odbačeni, rubni. To su bolesnici koji prema ondašnjim pravilima moraju nositi svoju bolest kao kaznu za grijehe: opsjednuti, mjesečari, gubavi. Guba je smatrana prvorođenom kćeri smrti, potom pogani koji nemaju udjela u židovskim povlasticama, žene i djeca kojih glas u zajednici ne vrijedi te grješnici s ruba društva, koje svaki pobožnik mora po savjesti izbjegavati.

Svojim postupcima Isus nastoji vratiti čovjeku njegovo izvorno dostojanstvo koje kao čovjek, kao Božje stvorenje, ima. Isus kao utjelovljenje Očeve ljubavi ne može ne ljubiti, ne može ne imati sućuti sa svakim ugroženim stvorenjem. S jedne strane njegovi postupci tjeraju protivnike u ludilo, a s druge su pak strane sreća i radost grješnicima.

Isus, vidjevši njihovu vjeru, reče uzetomu: Sinko, opraštaju ti se grijesi! Ne poziva Isus uzetoga da prizna svoje grijehe, da se kaje za počinjeno. Mi zapravo i ne znamo što je čovjek u životu počinio, u čemu je njegova krivnja. Dovoljna je samo nazočnost Isusova koja ulijeva snagu i podiže.

Nije jasno u čemu se sastojao grijeh ovoga uzetoga, pod kakvim je osjećajima krivnje živio i svoj život provodio, što je uzrok njegove uzetosti. Znamo koliko toga danas ljude paralizira, radno mjesto, sustav u kome živimo, obitelj, djeca, koliko je nutarnjih i vanjskih prisila i strahova koje čovjeka jednostavno zarobljuju i blokiraju da je nesposoban za bilo što. Već djeca u školi trpe strašna zlostavljanja od vršnjaka, tzv. mobbing. Primjerice, kolika je odgovornost pilota u zrakoplovima, strojovođa u vlakovima, koji prevoze tisuće ljudi. Ljudi ne znaju nositi svoje terete, pod njima padaju. Ovdje pak nakon ozdravljenja bolesnik uzima svoju postelju i odlazi svojoj kući. Ne mora biti više nošen, nestalo je uzetosti.

Da bi došlo do ozdravljenja, trebaju nam drugi, pomoć od bližnjih. Vjerojatno su u ovoj evanđeoskoj zgodi prijatelji i susjedi preuzeli inicijativu u svoje ruke, pokupili uzetoga na nosilima. Ništa ih ne može spriječiti u njihovoj nakani jer su danima, ako ne i godinama bili svjedoci svih neuspjelih pokušaja da se čovjeku pomogne. U ovom trenutku svladavaju sve zapreke samo da bi došli do Isusa s bolesnikom. Nakon mnoštva prepreka oni čovjeka dovode ravno pred Isusa, prepuštaju ga njegovoj terapiji. Čuli su o tome Nazarećaninu toliko dobroga, i sad očekuju konkretnu pomoć i lijek. To je ono što bi morao činiti svaki svećenik, svaki liječnik, svaki dušobrižnik, svaki čovjek kad se nađe u takvoj situaciji.

Mi smo sposobni samo donekle ukloniti zapreke s puta, ali konačna i zadnja je Isusova i Božja! Isus se odnosi prema njemu kao dobri otac prema izgubljenom sinu (Lk 15).

Čuli smo danas iz usta farizeja i pismoznanaca: „Tko može opraštati grijehe doli Bog jedini?“ Dok se Isusovi protivnici bore za Boga, za Božji poredak i zakon, Isus konkretno, opraštajući grijehe, pokazuje Boga u njegovu božanskome čovjekoljublju. Isusova riječ podiže i daje mu snagu da stane na svoje vlastite noge te uspravno kroz život hodi.

Zanimljivo je kako u hebrejskom nema riječi koja bi odgovarala našoj riječi „oproštenje“. Umjesto toga imamo pojam nositi, su-nositi, što čovjeka osposobljuje da kroz život s drugima uspravno ide. Isusovo čudo govori o Bogu koji voli ovaj svijet i ljude u njemu. Zato u ovom primjeru Isus osposobljuje čovjeka da prihvati svoj život, životnu radost, da uzme život u svoje ruke. Dobro je pomoći čovjeku nositi teret, ali je bolje osposobiti ga da uzme svoju postelju i ide sam, uspravan, svojoj kući.

Vlč. Perica Matanović, župnik župe Gospe Fatimske, Velimirovac.