Budi dio naše mreže

SVAKODNEVNO U 7:30 Vlč. Matej Petrić: Ne dopusti da te određuje krivnja

/ sd

ČITANJA:

od dana: Hag 1,1-8;

Ps 149,1-6a.9b;

Lk 9,7-9

Tekst evanđelja:

U ono vrijeme: Dočuo Herod tetrarh sve što se događa te se nađe u nedoumici glede Isusa jer su neki govorili: »Ivan uskrsnu od mrtvih«; drugi: »Pojavio se Ilija«; treći opet: »Ustao je neki od drevnih proroka.« A Herod reče: »Ivanu ja odrubih glavu. Tko je onda ovaj o kom toliko čujem?« I tražio je priliku da ga vidi.

Riječ Božju tumači vlč. Matej Petrić:

Drage sestre, draga braćo, slušatelji Hrvatskoga katoličkog radija! Hvaljen Isus i Marija! Današnja Božja riječ u svome središtu nema, kako je to u većini slučajeva, Isusa ili neki događaj koji bi bio povezan s njime. Naime, pred nama je Herod tetrarh i njegova unutarnja previranja, njegov tijek misli i svijesti. Pred nama su njegov grijeh, odnosno zločin („Ivanu ja odrubih glavu“) i posljedica toga, odnosno kazna („nađe se u nedoumici glede Isusa“). Nalazimo ga kako se želi osloboditi te kazne, tog robovanja vlastitoj krivnji; zato kaže evanđelje: „tražio je priliku da ga vidi“. Pogled na Isusa možda bi ga mogao osloboditi krivnje, misli Herod.

Evanđelje ovdje ne govori samo o stvarnosti krivnje, već i kako se ona održava, kako se hrani, kako se prenosi, kako se taloži, kako se ukorjenjuje… Kaže se ovdje „jer neki su govorili“, to jest narod je govorio „Ivan je uskrsnuo, Ilija se pojavio, ustao je neki od drevnih proroka“. Vidimo da narod koji inače već otprije nosi krivnju odbacivanja, proganjanja pa čak i ubijanja proroka, rasplamsava plamen krivnje i u Herodu koji pripada tom istom narodu, njegov je vladar.

Što iščitavamo za sebe u ovom znakovitom dijalogu između Heroda i naroda? Za razliku od pokajanja, koje je plod Duha Svetoga, i koje nam pomaže otkriti istinu o nama i još više nas oraspoložiti za ljubav prema Bogu kojega smo povrijedili, krivnja je plod Zloga! Jeste li se ikada pitali zašto nas zapravo zlo vuče i napastuje na grijeh? Nikada zbog grijeha samoga, nego upravo zbog onoga što dolazi nakon grijeha – a to je biti u neprestanom stanju krivnje, osjećaju duga i bezvrijednosti, straha od odmazde – tako nas zlo drži u šaci nakon pada u grijeh: utapa nas u živom pijesku krivnje. Kako zlo uspijeva održavati osjećaj krivnje u nama? Evanđelje, dok nam danas progovara o tome, s razlogom za protagonista uzima jednoga kralja. Kralj je simbol moći i vlasti, ali i oholosti. Dakle, da bi održalo krivnju u nama, zlo računa s našim ponosom, s našom taštinom, s našom ohološću. Oholost je, nažalost, logična, duševna nuspojava kada učinimo nešto pogrešno: padne naša slika o nama samima, padne samopouzdanje i onda posežemo maskirati se ponosom, obrambenim mehanizmom koji priječi da i drugi ne bi vidjeli kako smo slabi, nesavršeni, grešni… Ne možemo živjeti s činjenicom da i mi možemo pasti, da se i nama grijeh događa, da nismo toliko sveti kako smo mislili; znamo reći: „To se meni ne može dogoditi!“ I tako zapinjemo u labirintu krivnje. I padat ćemo i davat ćemo se u nove vrtloge grijeha samo da nam duša zaboravi onaj prvi, iskonski grijeh, zbog kojega čitav život osjećamo tako veliki sram.

S druge strane, kajanje nas uči poniznosti, onoj pavlovskoj činjenici da „smijem biti slab“, ali samo da bih jednom spoznao u odnosu na koju sam to svoju slabost postao jači. Zato se Petar (znak pokajanja) nije ubio, a Juda (znak krivnje) jest – jer u svojoj umišljenosti i lažnoj slici o sebi nije mogao živjeti sa spoznajom da je učinio nešto loše. I to zapravo bude konačna pobjeda zla – kada nas krivnjom spremi u grob, kada živimo i umremo s mišlju da nam nema spasa i da nam nitko ne može oprostiti.

Evanđelje završava postavljanjem problema i davanjem nade u izlječenje: prvo je priznavanje krivice: „Ivanu ja odrubih glavu“; zatim slijedi utjeha i saznanje da postoji možda netko tko me prihvaća takvog kakav jesam i mogao bi oprostiti: „Tko je ovaj o kom toliko čujem?“; naposljetku je nagovještaj susreta koji je spasonosan, iskustvo živoga Boga koji prašta: „Tražio je priliku da ga vidi“, odnosno da uđe u odnos s njime. Susret s Božjim milosrđem znači ne samo njegovo praštanje, nego predanje svoje krivnje Njemu. Moja krivnja više nije moja, ja je više nemam; ona je sada kod Gospodina, on ju je preuzeo, sada je to njegova briga. Od tog trenutka možemo živjeti u punoj slobodi djece Božje.

Vlč. Matej Petrić. Foto: Zagrebačka nadbiskupija

Rezultati pretrage za pojam:

Danas slavimo sv. Joakima i Anu, Isusove djeda i baku – savršen dan da se prisjetimo i naših ‘neopjevanih heroja