SVAKODNEVNO U 7:30 Vlč. Mario Lešić: Naši izbori trebaju biti u trajnoj povezanosti s Božjim nadahnućem

ČITANJA:

od dana: Kol 2,6-15;

Ps 145,1-2.8-11;

Lk 6,12-19

Tekst evanđelja:

U one dane iziđe Isus na goru da se pomoli. I provede noć moleći se Bogu. Kad se razdanilo, dozva k sebi učenike te između njih izabra dvanaestoricu, koje prozva apostolima: Šimun, koga prozva Petrom, i Andriju, brata njegova, i Jakova, i Ivana, i Filipa, i Bartolomeja, i Mateja, i Tomu, i Jakova Alfejeva, i Šimuna zvanog Revnitelj, i Judu Jakovljeva, i Judu Iškariotskoga, koji posta izdajica.

Isus siđe s njima i zaustavi se na ravnu. I silno mnoštvo njegovih učenika i silno mnoštvo naroda iz cijele Judeje i Jeruzalema, iz primorja tirskog i sidonskog nagrnuše da ga slušaju i da ozdrave od svojih bolesti. I ozdravljali su oni koje su mučili nečisti dusi. Sve je to mnoštvo tražilo da ga se dotakne jer je snaga izlazila iz njega i sve ozdravljala.

Riječ Božju tumači vlč. Mario Lešić:

Današnji evanđeoski odlomak u svojevrsnoj je napetosti između Isusova uzlaska na goru i silaska s gore na ravno. Ovaj motiv uzlaska na goru i silaska s gore vlastit je mnogim starozavjetnim događajima. U njima gora ima povlašteno mjesto jer se smatra mjestom susreta čovjeka i Boga. Gora je donekle tajanstvena jer čovjek u nizini i podno gore ne zna što se tamo gore trenutno nalazi i događa. Ona je i u fizičkom smislu bliža nebu. S druge strane, nizina je nešto što je lako dohvatljivo ljudskome oku, mjesto svakodnevice, svakodnevnih događanja, mjesto poznato većem broju ljudi.

I Isus u tom starozavjetnom shvaćanju gore, uzlazi na nju kako bi imao povlašteno iskustvo Boga. Kako će mnogi biblijski teolozi vrednovati korištenje ovog motiva kojim evanđelisti žele prenijeti poruku, gora je u ušima Isusovih suvremenika najčešće mogla biti evocirana onom gorom Sinaj na koju se uspeo Mojsije. I sada evanđelist gleda novo uspinjanje, Isusa kao novog Mojsija prema riječima kojima je sam Bog Mojsiju obećao podići proroka kao što je on sam.

Isus se uspinje na goru kako bi molio prije nego li izabere dvanaestoricu – bliži krug učenika. Isusove odluke nikada nisu ishitrene, čiji bi temelji bili položeni u samoga sebe i u vlastitu sigurnost. Ne. Njegove odluke plod su molitve, razgovora s Ocem nebeskim, sinovskog predanja volji njegovoj.

I zato njegove odluke imaju jasno uporište u onoj pravoj istini o svijetu i čovjeku. Nismo li i mi pozvani prije svojih odluka zakoračiti u svijet molitve i predanja. Ne bi li i naše odluke i izbori trebali biti plod koji je nastao po djelovanju sedam darova Duha Svetoga. Jer potrebni smo i mudrosti i razuma i savjeta i jakosti i znanja i pobožnosti i straha Božjega na svim prekretnicama života. A, njih je uistinu mnogo, gotovo su svakodnevne, i naši izbori zato trebaju biti u trajnoj povezanosti s Božjim nadahnućem.

Tek kad je svoju volju uskladio s voljom očevom Isus može uprijeti prstom i izabrati dvanaest apostola – poslanika, jedan uži kruh učenika kojemu će u nasljeđe ostaviti ono što nije shvatljivo ušima i srcima jedne mase i mnoštva.

Konačno, Isus silazi s gore, silazi na ravno. Nakon izvanrednog duhovnog iskustva odlazi među svoj narod kako bi i njima posredovao to duhovno blago koje je rođeno u susretu s Ocem kroz molitvu. Njima daje ono što ima: liječi, tješi, pridiže.

Tako nam današnje evanđelje donosi jedan motiv mogućeg duhovnog kretanja. Uzlaziti na goru, u osamu, u razgovoru s Bogom jačati se i otkrivati smisao naših traganja, izabirati, upirati prostom na svim važnim prekretnicama života u uvjerenju da nas on prati. Konačno, sići među svoje i donijeti im – parafrazirajući riječi sv. Pavla u poslanici Rimljanima – malo duhovnoga blaga, da se zajedno s njima ohrabrimo zajedničkom vjerom, i našom i njihovom.

Vlč. Mario Lešić, župnik župe Rođenja Blažene Djevice Marije u Ruščici.