SVAKODNEVNO U 7:30 Vlč. Majk Rušec: Odbacimo sve ono što nam onemogućava da primijetimo Božju ljubav

ČITANJA:

Dj 2,36-41;

Ps 33,4-5.18-20.22;

Iv 20,11-18

Tekst evanđelja:

U ono vrijeme: Marija je stajala vani kod groba i plakala. Zaplakana zaviri u grob i ugleda dva anđela u bjelini kako sjede na mjestu gdje je ležalo tijelo Isusovo — jedan kod glave, drugi kod nogu. Kažu joj oni: »Ženo, što plačeš?« Odgovori im: »Uzeše Gospodina mojega i ne znam gdje ga staviše.« Rekavši to, obazre se i ugleda Isusa gdje stoji, ali nije znala da je to Isus.

Kaže joj Isus: »Ženo, što plačeš? Koga tražiš?« Misleći da je to vrtlar, reče mu ona: »Gospodine, ako si ga ti odnio, reci mi gdje si ga ostavio i ja ću ga uzeti.« Kaže joj Isus: »Marijo!« Ona se okrene te će mu hebrejski: »Rabbuni!« — što znači: »Učitelju!« Kaže joj Isus: »Ne zadržavaj se sa mnom jer još ne uziđoh Ocu, nego idi mojoj braći i javi im: Uzlazim Ocu svomu i Ocu vašemu, Bogu svomu i Bogu vašemu.«

Ode dakle Marija Magdalena i navijesti učenicima: »Vidjela sam Gospodina i on mi je to rekao.«

Riječ Božju tumači vlč. Majk Rušec:

Hvaljen Isus i Marija, ljubljeni prijatelji uskrsloga Krista!

Kolika li je morala biti bol i tuga Marije Magdalene, koliko razočarenje je morala osjetiti, nakon tolikih Isusovih čuda, silnih riječi i djela, a nakon svega – hladnoća groba kao da je nadjačala toplinu Isusova iscjeliteljskog pogleda i dodira, snagu njegove riječi koja oslobađa i oprašta, i milinu oprosnih riječi: „Ni ja te ne osuđujem“. Suze su zamutile pogled do te mjere, da Mariju ne tješi ni sasvim izvanredna prisutnost dvaju Božjih anđela, koje nalazi ušavši u grob, što nam ukazuje i na veličinu i nezamjenjivost Isusove prisutnosti u ljudskom srcu. Uslijed velike tuge, Marija zaboravlja Isusove riječi o uskrsnuću,  i najavu praznog groba… Možemo razmišljati o tome je li Marija Magdalena svojom pogreškom zaboravila Isusove riječi, no kako god bilo, potrebno joj je još više Božje blizine, koju i doživljava u pitanju koje joj Gospodin postavlja: „Ženo, što plačeš“?

Marija u svojoj tuzi ne prepoznaje anđele – Božje poslanike koji joj naviještaju radost, a što je još mnogo gore, ne prepoznaje niti samoga Boga, koji joj je upravo na ulazu u grob, u vrhuncu njezine tuge, u najtamnijoj noći duše – najbliži. Jesmo li mi išta naučili od Marije Magdalene? Pamtimo li – kao što je ona pamtila, trenutak kada nas je Božje Milosrđe dotaknulo na poseban način? Ili te trenutke zaboravljamo čim se na naše živote nadvije oblak kušnje i suhoće? Jesam li uvjeren da se moj duh vraća k Ocu, čak i onda kada sam razapet na križu svoga života? Jedna poslovica kaže kako nije teško otići kada znaš kome ideš. Bog kojem idemo, upravo u našoj slabosti, u našoj krhkosti, smrtnosti i grijehu nam je najbliži, jer je u sve to sišao da nas podigne iz grijeha, da nas izvede iz groba, da i nama iskaže ljubaznu brigu pitajući nas: „Što plačeš“? Nije li u ovakvoj svijesti zapravo radost – misao na vječnost, gdje s oka svaka suza nestaje, gdje je vječni mir i svjetlost, gdje je zajedništvo s Bogom koji je Ljubav, koji je Otac naš, i Otac Isusa Krista? Ne zaboravimo – mi znamo kome idemo!

Braćo i sestre, navikli smo se na Božja dobročinstva koja nam svakodnevno daruje u svjetlu novoga dana, u boji neba, u ljubavi bližnjih, u daru Crkve i vjere, u svakom udahu i osmjehu, u tajni Utjelovljenja i Otkupljenja. Navikli smo se i nismo svjesni vrijednosti i ljepote ovih darova Božjih, jer Boga želimo ugurati u okvire naših očekivanja, naših vremenitih potreba i želja, koje nas redovito odvode u razočarenje. Koliko će nas još puta Gospodin ljubazno upitati „Što plačeš“? Zašto se ne otvoriš potpuno Evanđelju? Zašto u grob ne sahraniš svoja očekivanja od ovoga svijeta, u kojima gajiš samo novu priliku da te taj isti svijet razočara?

Marija Magdalena, nekada javna bludnica, prva postaje blagovjesnica Isusova uskrsnuća. Bog ne odbacuje one koji su od svijeta odbačeni i iskorišteni, zato mi danas odlučniji nego ikada, odbacimo ono što nas dijeli od bližnjih, a ponajviše ono što nam onemogućava da u svojoj životnoj situaciji – kakva god ona bila – primijetimo Božju ljubav, Božje obraćanje svakome njegovim imenom, kao što se obratio Mariji Magdaleni, i njegovu brigu za svakoga od nas.

Duhovni zadatak dana: pokušaj danas moliti na sljedeći način! Zamisli da te Isus naziva tvojim imenom i pita te: „Što plačeš“? Odgovori mu u intimi svoga srca, a zatim idi i poput Marije – navještaj Uskrsloga ostalim učenicima!

Hvaljen Isus i Marija!

Vlč. Majk Rušec, župni vikar u župi sv. Ivana ap. i ev. Utrina, Zagreb