SVAKODNEVNO U 7:30 Vlč. Luka Poljak: Otvorite svoja srca Isusovom glasu, nemojte se izgubiti i ne napuštajte nadu

ČITANJA:

od dana: Jr 28,1-17;

Ps 119, 29.43.79-80.102;

Mt 14,13-21

Tekst evanđelja:

U ono vrijeme: Kad je Isus čuo za smrt Ivana Krstitelja, povuče se lađom na samotno mjesto, u osamu. Dočuo to narod pa pohrli pješice za njim iz gradova. Kad on iziđe, vidje silan svijet, sažali mu se nad njim te izliječi njegove bolesnike.

Uvečer mu pristupe učenici pa mu reknu: »Pust je ovo kraj i već je kasno. Otpusti dakle svijet: neka odu po selima kupiti hrane.« A Isus im reče: »Ne treba da idu, dajte im vi jesti.« Oni mu kažu: »Nemamo ovdje ništa osim pet kruhova i dvije ribe.« A on će im: »Donesite mi ih ovamo.« I zapovjedi da mnoštvo posjeda po travi.

On uze pet kruhova i dvije ribe, pogleda na nebo, izreče blagoslov pa razlomi i dade kruhove učenicima, a učenici mnoštvu. I jeli su svi i nasitili se. Od preteklih ulomaka nakupiše dvanaest punih košara. A blagovalo je oko pet tisuća muškaraca, osim žena i djece.

Riječ Božju tumači vlč. Luka Poljak:

Jedna od stvari koja oduševljava u čitanju evanđeoskih priča o Isusu jest ta da svaka od njih priča priču na drugačiji način. Kao što znamo, samo Matej i Luka govore o Isusovom rođenju; samo Ivan poistovjećuje Isusov dolazak s Božjom Riječi koja je uzela ljudsko obličje; propovijed na gori jedinstvena je za Mateja, a samo Luka govori o prekrasnim prispodobama o dobrom Samaritancu i izgubljenom sinu.

Ali, sva četiri pisca Evanđelja uključuju priču o Isusovom čudesnom hranjenju mnoštva malom količinom kruha i ribe. Prisutnost ove priče u svim Evanđeljima jasan je pokazatelj da je to bio važan događaj za te prve sljedbenike, jer odražava Isusovu brigu i za materijalne i za duhovne potrebe ljudi. Kad su bili bolesni, Isus ih je liječio; kad su bili tužni, hrabrio ih je, a kad su bili gladni, hranio ih je.

Hranjenje pet tisuća ljudi posebna je priča jer podsjeća na mnoga vremena u prošlosti kada je Bog djelovao kako bi nahranio svoj narod. Sjećamo se kada je Bog osigurao manu u pustinji da nahrani djecu Izraelovu tijekom Izlaska. U Drugoj kraljevima postoji priča o proroku Elizeju koji je nahranio stotinu gladnih ljudi s dvadeset ječmenih kruhova. I svi se sjećamo priče o tome kako je Bog nahranio Iliju u pustinji kada je pobjegao od gnjeva kralja Ahaba i njegove žene.

Jedan od razloga zašto je ova priča postala toliko važna za rane kršćane je taj što ih je podsjećala na čudesnu gozbu koju su redovito slavili kada su se okupljali na lomljenju kruha. Niste li mogli čuti euharistijske implikacije u Matejevom izvještaju: uzeo je kruh … blagoslovio ga … razlomio ga i dao im. Dvije tisuće godina kasnije još uvijek se okupljamo u kršćanskoj zajednici u istoj vjeri da kroz Euharistiju susrećemo živog i prisutnog Isusa Krista u našim životima, u našem vremenu, u našem prostoru.

Naša današnja evanđeoska lekcija otkriva našeg Gospodina u vrijeme fizičke iscrpljenosti i emocionalne nevolje. Ne bih rekao da je Isus bio depresivan ili malodušan, ali manja osoba bi mogla imati takav osjećaj beznađa. Možda se sjećate da je Isus donio svoju poruku vlastitom narodu, samo da bi dobio zapanjujuće odbijanje u svom rodnom gradu Nazaretu, gdje su ljudi bili toliko ljuti na ono što je rekao da su mu prijetili da će ga baciti sa strme litice.

Vjerske su vlasti bile prezirne prema njemu, kritizirajući njega i njegove sljedbenike zbog sitnih prekršaja manjih pravila o prehrani i vjerskim obredima. A sada je upravo saznao da je kralj Herod pogubio Ivana Krstitelja, onoga koji ga je krstio i podržavao Isusa na toliko mnogo načina, zapravo potičući ljude da prebace svoju odanost s njega na Isusa.

Dakle, ovo je kontekst u kojem vidimo Isusa i učenike kako prekidaju svoju aktivnu službu kako bi poštovali vrijeme povlačenja ili subotu. Ovo je bila dobra ideja… ali nije uspjela. Mnoštvo ga je progonilo, kao da je rock zvijezda. Putovali su daleko od svojih domova kako bi bili blizu Isusa. Matej nam govori da su bili odlučni vidjeti Isusa i da nisu dobro planirali, jer je dan bio kratak i bili su daleko od svojih domova bez hrane koja bi ih zadržala dok se ne vrate.

Učenici su Isusu izrazili istinsku zabrinutost da će ljudi morati otići kako bi izbjegli probleme zaglavljivanja na cesti, u mraku, bez hrane. Ovo je pusto mjesto, rekli su, i došao je kasni sat; otpusti mnoštvo neka odu u sela i kupe sebi hranu. U početku se činilo da učenici nisu marljivi, ali, u stvarnosti, to je bio praktičan razlog za strepnju.

Ali Isus je zauzeo drugačiji pristup: oni ne moraju otići; daš im nešto za jelo. Pozivajući učenike da se uključe u ovu krizu, Isus je utemeljio očekivanje da će njegovi sljedbenici upotrijebiti svoje suosjećanje kako bi učinili dobre stvari. Na ovo hranjenje ljudi u pustinji nije se smjelo gledati kao na neku vrstu blještavog spektakla kako bi se povećala Isusova slava i popularnost među ljudima, već kao inzistiranje na tome da se Isusovi sljedbenici istaknu svojim suosjećanjem, snalažljivošću i velikodušnošću.

Crkva cijeni ovu priču jer prikazuje način na koji je Isus izazvao svoje učenike da se pozabave problemom, a ne da ga ignoriraju. Sada su učenici bili šokirani onime što je Isus predlagao, jer su, kao i mnogi od nas, učenici pristupili problemima s pristupom oskudice… nemamo dovoljno, ne možemo to učiniti, ne dolazi u obzir, ne bismo trebali ni probati. Ovdje imamo samo pet kruhova i dvije ribe!

Ali Isus je želio da njegovi učenici ne razmišljaju o onome što nemaju, već o onome što im je Bog dao… teologija obilja umjesto teologije oskudice. Poruka u našoj evanđeoskoj lekciji je da ako prihvatimo izazov, donoseći naprijed ono što imamo, bez obzira koliko malo, onda će Bog učiniti ostalo. Mnoge kršćanske zajednice pokrenule su plemenite pothvate, pokrenule službu širenja, napravile temelje za novu zgradu… ne zato što su imale novac u banci, već zato što su imale viziju, osjećale su potrebu i bile su spremne vjerovati da bi Bog providio.

Ovo je prekrasno vrijeme za život i za Crkvu! Otvorite oči, dragi prijatelji … otvorite svoja srca. Slušajte Isusov glas. Nemojte se izgubiti i ne napuštajte nadu. Neka vaša ljubav i bezgranično suosjećanje budu kruh za ovaj svijet.

Vlč. Luka Poljak, svećenik Subotičke biskupije, dušobrižnik HKM Pariz.