SVAKODNEVNO U 7:30 Vlč. Luka Poljak: Krist nas svojim primjerom uči važnosti provođenja vremena u molitvi
Križ. Foto: Cathopic
Križ. Foto: Cathopic
ČITANJA:
Jr 30,1-2.12-15.18-22;
Ps 102,16-21.29.22-23;
Mt 14,22-36
Tekst evanđelja:
Pošto je nahranio mnoštvo, Isus odmah prisili učenike da uđu u lađu i da se prebace prijeko dok on otpusti mnoštvo. A pošto otpusti mnoštvo, uziđe na goru, nasamo, da se pomoli. Uvečer bijaše ondje sam.
Lađa se već mnogo stadija bila otisla od kraja, šibana valovima. Bijaše protivan vjetar. O četvrtoj noćnoj straži dođe on k njima hodeći po moru. A učenici, ugledavši ga kako hodi po moru, prestrašeni rekoše: »Utvara!« I od straha kriknuše. Isus im odmah progovori: »Hrabro samo! Ja sam! Ne bojte se!« Petar prihvati i reče: »Gospodine, ako si ti, zapovjedi mi da dođem k tebi po vodi!« A on mu reče: »Dođi!« I Petar siđe s lađe te, hodeći po vodi, pođe k Isusu. Ali kad spazi vjetar, poplaši se, počne tonuti te krikne: »Gospodine, spasi me!« Isus odmah pruži ruku, dohvati ga i kaže mu: »Malovjerni, zašto si posumnjao?« Kad uđoše u lađu, utihnu vjetar. A oni na lađi poklone mu se ničice govoreći: »Uistinu, ti si Sin Božji!«
Pošto preploviše, dođu na kraj, u Genezaret. I ljudi ga onoga kraja prepoznaju pa razglase po svoj onoj okolici. I donošahu mu sve bolesnike te ga moljahu da se samo dotaknu skuta njegove haljine. I koji bi se dotakli, ozdravili bi.
Riječ Božju tumači vlč. Luka Poljak:
Prešavši jezero, Isus i učenici stigli su u Genezaret. Kad su ga mještani prepoznali, pronijeli su vijest cijelim susjedstvom i donijeli mu sve bolesne, moleći ga samo da im dopusti da se dotaknu ruba njegova ogrtača. I svi koji su ga dotakli bili su potpuno izliječeni.
Nekoliko sati ranije Isus je pokazao svoju božansku moć čudesnim umnažanjem kruhova. Dok se njegovi učenici bore održati na površini usred jedne od karakterističnih oluja Galilejskog jezera, koje se iznenada pojavljuju i snažno napreduju zbog osebujne geografije regije, Isus im daje više znakova svoje božanskosti: hodajući po vodi, omogućujući Petru hodati po vodi i smiriti oluju iznenada kao što ju je priroda uzburkala. Reakcija začuđenih apostola ne ostavlja mjesta sumnji u iznimnu kvalitetu ovog susreta: oni su se “poklonili pred njim” i priznali ga Mesijom. Odvojimo li dovoljno vremena za razmišljanje o ovom događaju, pronaći ćemo se kako činimo isto.
Ovaj događaj preplavljuje poukama za pažljivog kršćanina. Prije svega, Crkva je dugo gledala na čuda koja se uzastopce odnose na kruh (množenje kruhova) i na Kristovo tijelo (hod po vodi) kao na predgovor otajstvu euharistije, trajnom čudu uključujući kruh i Kristovo tijelo. Kao što apostoli sudjeluju u ova dva čuda – podijelili su kruhove koji se čudesno umnažaju, a Petar hoda po vodi – tako će po Euharistiji svi kršćani doći do sudjelovanja u preobražavajućoj snazi božanske milosti. Krist dokazuje da ima moć nad elementarnim objektima i materijalnim silama; zašto ne bi mogao imati tu istu moć pretvoriti kruh i vino u svoje vlastito tijelo kroz ruke svojih apostola?
Drugo, Krist nas svojim primjerom uči važnosti provođenja vremena u molitvi. Sveti Matej bilježi kako se Isus sam popeo u brda moliti. Prije čuda s kruhovima, Krist je primio vijest o mučeništvu Ivana Krstitelja i pokušao je otići nasamo kako bi razmišljao i molio se nakon toga, ali su ga potrebe mnoštva odvratile. Unatoč tome, ovdje vidimo da, iako je odgađao vrijeme nasamo sa svojim Ocem, nije dopustio da ga njegov pretrpani raspored potpuno zatrpa. Čim je mogao, povukao se u tišinu molitve. Isus nas uči da nam prvo bude prvo; ako je on koji je Sin Božji trebao vremena nasamo u molitvi, koliko li više nama!
Treće, Krist se koristi Petrovom impulzivnošću da nas nauči tajni plovidbe kroz vjetrove i valove života. Sve dok je Petar držao pogled na Kristu, mogao je nesmetano hodati kroz uzburkano more; čim je pustio oči da odlutaju od Krista da ispitaju zastrašujuće valove, počeo je tonuti. Upravo zato, dok se trudimo probiti se do Krista kroz olujna iskušenja i izazove života u palom svijetu, usredotočenost na Krista jedini je način da se održimo na površini.
Krist nas nikada ne napušta u našoj potrebi; samo traži da u njega vjerujemo. U njegovim riječima upućenim Petru, možda obojenim razočaranjem, naziremo njegovo srce, koje tako duboko žudi da mu bezgranično vjerujemo: „Zašto si posumnjao?“ A kad zakorači u čamac, oluja jenjava i mir opet nastaje. Krist želi biti naš mir, naša snaga i naše rješenje za sve životne nevolje. Kao što svjedoče kontinuirana iscjeljenja koja sveti Matej spominje na kraju poglavlja, on nas želi pratiti na svakoj etapi našeg životnog puta. Sveti Petar je dobro naučio ovu lekciju, što je izrekao i u svojoj prvoj poslanici.
Taj čamac je bila Crkva novorođenče, s Petrom za kormilom. Borilo se tada, a vaša se Crkva bori i danas. Gospodine, daj snage i razboritosti našem papi, biskupima, svećenicima i redovnicima i laicima. Daruj svijetu svete svećenike, redovnike, redovnice i vjerni puk. Uzmi nas za ruku, spasi nas, uvećaj našu vjeru, stišaj oluje. Nikad ne dopusti da se odvojimo od tebe…
Zašto tako sporo činim dobro, posebno onima koji su mi blizu? Moje srce ponekad ide usporeno, opterećeno mojom golemom sebičnošću. Tvoja me milost može promijeniti. Isuse, krotka i ponizna srca, žarom svoga srca raspali srce moje…