SVAKODNEVNO U 7:30 Vlč. Krunoslav Kolar: Tko Boga stavlja ispred sebe njega će Bog staviti uz sebe!

ČITANJA:

Post 18,20-32;

Ps 138,1-3.6-8;

Kol 2,12-14;

Lk 11,1-13

Tekst evanđelja:

Jednom je Isus na nekome mjestu molio. Čim presta, reče mu jedan od učenika: »Gospodine, nauči nas moliti kao što je i Ivan naučio svoje učenike.« On im reče: »Kad molite, govorite: Oče! Sveti se ime tvoje! Dođi kraljevstvo tvoje! Kruh naš svagdanji daji nam svaki dan! I otpusti nam grijehe naše: ta i mi otpuštamo svakom dužniku svojem! I ne uvedi nas u napast!«

I reče im: »Tko to od vas ima ovakva prijatelja? Pođe k njemu o ponoći i rekne mu: ’Prijatelju, posudi mi tri kruha. Prijatelj mi se s puta svratio te nemam što staviti preda nj!’ A onaj mu iznutra odgovori: ’Ne dosađuj mi! Vrata su već zatvorena, a dječica sa mnom u postelji. Ne mogu ustati da ti dadnem…’ Kažem vam: ako i ne ustane da mu dadne zato što mu je prijatelj, ustat će i dati mu što god treba zbog njegove bezočnosti.

I ja vama kažem: Ištite i dat će vam se! Tražite i naći ćete! Kucajte i otvorit će vam se! Doista, tko god ište, prima; i tko traži, nalazi; i onomu tko kuca, otvorit će se.

A koji je to otac među vama: kad ga sin zaište ribu, zar će mu mjesto ribe zmiju dati? Ili kad zaište jaje, zar će mu dati štipavca? Ako dakle vi, iako zli, znate dobrim darima darivati djecu svoju, koliko li će više Otac s neba obdariti Duhom Svetim one koji ga zaištu!«

Riječ Božju tumači vlč. Krunoslav Kolar:

Evanđeoski ulomak, koji Crkva stavlja pred nas na Sedamnaestu nedjelju kroz godinu, u svojoj je biti pouka o molitvi. O tome nam govori sam početak koji spominje da je Isus molio. Vidjevši njegovu uronjenost u odnos s Ocem, njegovi su učenici priželjkivali da ih nauči moliti kao što je Ivan Krstitelj učio moliti svoje učenike. I doista, Isus uslišava svojevrsnu molitvu da povjerene mu duše nauči moliti. Kada se uzme u obzir sadržaj te molitve, osobito njezin početak, vidi se da ona biva neusporedivom s bilo kojom do tada izrečenom molitvom. Razlog tome je taj što nas po njoj Isus uvodi u obiteljski odnos s Bogom do te mjere da Boga smijemo zvati svojim Ocem. Ono što prije svega molimo Oca jest njegova proslava u svijetu i u nama. Prema Lukinoj, kraćoj verziji molitve, molimo da svako ljudsko srce bude prostor gdje će Božje ime biti poštovano kao sveto iz čega nužno proizlazi želja za Božjim kraljevstvom, da Bog bude vladar već u ovoj vremenitosti dok iščekujemo konačan dolazak njegovog kraljevstva. Tek nakon želje da se prije svega proslavlja Bog, slijedi molba za našu svagdanju egzistenciju, koja često u našim srcima ima prednost i pred samim Bogom. Ova nas molitva uči da ako nam je Bog na prvome mjestu, i naše će želje biti ispravno uređene jer bi svakome od nas, kao i Isusu, hrana trebala biti vršiti Božju volju. Tko Boga stavlja ispred sebe njega će Bog staviti uz sebe. Potom slijedi molba da nam Otac oprosti grijehe kako i mi otpuštamo svakom svom dužniku. Ovo je uvjetna molbenica, jer da bismo oprost dobili prije toga ga trebamo dati, jer kojom mjerom dajemo i nama će se dati. Na kraju stoji molitveni vapaj da nas Bog sačuva od napasti, od vlasti Zloga koji nas želi udaljiti od Boga. Isus potom donosi neke primjere ljudskih uslišanja u potrebama bližnjih, makar te molbe bile uslišane i preko volje, te nas potiče da s vjerom u ljubav nebeskoga Oca pristupamo molitvi. A molitva je, kao što znamo, razgovor nebeskog roditelja i njegovog ljubljenog djeteta koje mu prilazi tražeći ga da bude poput našeg Spasitelja koji nam je pokazao da ako Boga stavimo ispred sebe da ćemo ga jednom zadobiti. Valja imati na pameti i to da je molitva dijalog. Zbog toga Isus u nekoliko rečenica sažima ono što su naše istinske potrebe te nam daje prostor da nakon toga u šutnji osluškujemo Božji govor. Neka nas svakodnevno moljenje molitve Gospodnje preobražava na njegovu sliku, da bismo u svijetu bili prepoznati kao djeca Oca nebeskoga.

vlč. Krunoslav Kolar, župnik u župi Rođenja Isusova, Zagreb – Kajzerica.