SVAKODNEVNO U 7:30 Vlč. Krunoslav Kolar: Jesmo li uopće svjesni Božje darovanosti nama?

ČITANJA:

Jr 2,1-3.7-8.12-13;

Ps 36,6-7ab.8-11;

Mt 13,10-17

Tekst evanđelja:

U ono vrijeme: Pristupe učenici Isusu pa ga zapitaju: »Zašto im zboriš u prispodobama?« On im odgovori: »Zato što je vama dano znati otajstva kraljevstva nebeskoga, a njima nije dano. Doista, onomu tko ima dat će se i obilovat će, a onomu tko nema oduzet će se i ono što ima. U prispodobama im zborim zato što gledajući ne vide i slušajući ne čuju i ne razumiju.«

»Tako se ispunja na njima proroštvo Izaijino koje govori: Slušat ćete, slušati — i nećete razumjeti; gledat ćete, gledati — i nećete vidjeti! Jer usalilo se srce naroda ovog: uši začepiše, oči zatvoriše da očima ne vide, ušima ne čuju, srcem ne razumiju, te se ne obrate, pa ih izliječim.«

»A blago vašim očima što vide, i ušima što slušaju. Zaista, kažem vam, mnogi su proroci i pravednici željeli vidjeti što vi gledate, ali nisu vidjeli; i čuti što vi slušate, ali nisu čuli.«

Riječ Božju tumači vlč. Krunoslav Kolar:

U svojim se nastupima Isus često koristio prispodobama koje su uzete iz svakodnevnog života, a sve iz razloga kako bi njegovu poruku razumjeli i oni učeniji kao i oni neuki. Narod je zatvoren u obrednost i vršenje kulta koji je strogo propisan, ali slabo poznaje riječ Božju, a još manje po njoj živi. Stoga su prispodobe svojevrsna uvertira u Isusov nauk koji je povjeren apostolima da ga oni prosljeđuju dalje. Na određen način se u današnjem evanđelju može nazrijeti da je narodu manje dano pa će se od njega i manje tražiti, dok je apostolima više dano te se od njih više i traži. A ono što im je dano nadilazi mogućnost ljudskog poimanja. Isusovi učenici su blaženi već na ovome svijetu jer imaju sveto viđenje i slušaju svete riječi. Onoga koga su proroci naviještali i srcem čeznuli, apostoli i učenici imaju prilike čuti, vidjeti, dodirnuti. Isus Krist nije nekakav polubog, nije mješavina ljudskog i božanskog. Isus je pravi Bog i pravi čovjek, istobitan Ocu i Duhu Svetome po božanstvu, ali istovremeno istobitan i svima nama po čovještvu. On je nebo na zemlji, Bog kojeg se može gledati i ostati na životu. Kakav je osjećaj bio gledati i slušati Isusa Iz Nazareta, u kojem je Bog nastanio svoju puninu, možemo samo slutiti i maštati o tim vremenima kada je on prolazio svijetom čineći dobro. Pri takvom razmišljanju možemo smetnuti s uma kako i mi, gotovo dvije tisuće godina kasnije, imamo tu istu milost jer u liturgiji Crkve slušamo samog Isusa, promatramo ga u otajstvu posvećenog kruha, ali i ulazimo u jednu novu stvarnost postajući po pričesti jedno s njime. Ponekad se može čuti da sami anđeli, iako su u vječnosti s Bogom, nisu u tako prisnom odnosu s njime kao što je on s nama po euharistijskom slavlju. Jesmo li uopće svjesni te Božje darovanosti nama? Kako se ponašamo pred Svetim? Sjetimo se da su u mnogim situacijama proroci padali pred anđelima, da se u prisutnosti Boga nosila posebna odjeća. Ljeto je, dani su vrući i to nam ponekad daje slobodu da za dolazak na misu obučemo bilo što kako bismo se što ugodnije osjećali. Drži nas misao da je važnije što nosimo u sebi no naša odjeća. No, ako promislimo tko se nalazi pred nama, s kime se susrećemo, onda bi ta naša odjeća morala odgovarati stavu srca koje izriče veliko strahopoštovanje prema onome koga ni nebesa ne mogu obuhvatiti, a daje se nama. Zbog te smo milosti blaženi. Nama Krist ne govori u prispodobama već otvoreno pa je na nama odgovornost veća. Pokažimo svojim pristupom Svetome i svojim životom da smo postigli ono što mnogi pravednici i proroci prije Krista nisu: čuti, vidjeti i dodirnuti Boga. Živimo tu datost u svakodnevici da bismo ju jednom u punini živjeli u vječnosti.

vlč. Krunoslav Kolar, župnik u župi Rođenja Isusova, Zagreb – Kajzerica.