SVAKODNEVNO U 7:30 Vlč. Kristijan Zeba: Štujmo ljude velika i čista srca koji su zaslužili epitet sveca

Tekst evanđelja – Lk 9,23-26

U ono vrijeme reče Isus svojim učenicima: “Hoće li tko za mnom, neka se odrekne samoga sebe, neka danomice uzima križ svoj i neka ide za mnom. Tko hoće život svoj spasiti, izgubit će ga; a tko izgubi život svoj poradi mene, taj će ga spasiti. Ta što koristi čovjeku ako sav svijet zadobije, a sebe samoga izgubi ili sebi naudi? Doista, tko se zastidi mene i mojih riječi, toga će se i Sin Čovječji stidjeti kada dođe u slavi svojoj i Očevoj i svetih anđela.”

 Riječ Božju tumači vlč. Kristijan Zeba:

Blagdan svetog Nikole Tavelića, prvoga Hrvatskog sveca i zaštitnika hrvatskog naroda, slavimo diljem Hrvatske na današnji dan, 14. studenog. On je zajedno s još trojicom svoje subraće  podnio mučeničku smrt zbog naviještanja vjere te je bio sasječen mačevima i bačen na lomaču u Izraelu. Današnja misna slavlja posebno će biti svečana u Hrvatskom nacionalnom svetištu sv. Nikole Tavelića u Šibeniku te u istoimenim župama u Zagrebu, Slavonskom Brodu, Rijeci, Tučepima, Imotskom, Županji i Banjevcima.

Godina 2019. u Hrvatskoj je proglašena Godinom sv. Nikole Tavelića. Poslušajmo priču njegova života kako bi spoznali zašto ga hrvatski narod toliko štuje i voli.

Nikola Tavelić zaređen je za svećenika oko 1365. godine, a svojih 12 godina misijskog djelovanja obilježio je i proveo u Bosni, Francuskoj, Palestini i Italiji. Franjevci su bili gotovo jedini koji su vodili brigu o bolesnicima, siromasima i hodočasnicima. Time se bavio i Nikola, a bio je neumoran u propovijedanju vjere. Nikolin zanos i odanost kršćanstvu kao i žar propovijedanja Evanđelja bili su zaista izvanredni i prožimali su sav njegov život i rad.

Jednom prigodom je tako pošao sa družinom do islamskog vjerskog službenika u Omarovoj džamiji u Jeruzalemu, s namjerom da ga uvjeri u ispravnost kršćanske vjere. S trojicom svoje subraće iz Francuske i Italije o svetkovini Kurban-bajrama s muslimanima htio razgovarati o “stvarima vrlo korisnim i spasonosnim za njihove duše”. Pred kadijom i njegovim savjetnicima iz svojih svitaka čitali su kako njihova vjera nije istinita; da samo zakon Mojsijev i Kristov uče kako ćemo slaviti i hvaliti Boga, ljubiti bližnjega… “Vi ne vjerujete u Sina Božjega i ne primate krštenje. Dakle, prema sv. Evanđelju i prema istinitom nauku Isusa Krista kažemo da se ne možete spasiti“^. Kadiju je to razbjesnilo, na što im se zaprijetio smrću, no kako ni ta prijetnja smrću ih nije odvratila od vjere, kadija je prijetnju ostvario, osudivši ih na smrt. Okolni muslimani su tada napali Nikolu Tavelića i drugove. Utamničili su ih. Zlostavljali su ih tri dana, a onda je kadijinu presudu potvrdio i građanski sud, nakon čega je okolna svjetina 14. studenoga 1391. mačevima sasjekla Tavelića i trojicu subraće i bacila ih na lomaču. Grobovi su im nepoznati.

Odmah su ih u Europi počeli slaviti kao mučenike (od 14. studenog 1391.), posebno u Šibeniku. Papa Lav XIII. odobrio je Nikolino štovanje 1889. godine na molbu šibenskog biskupa Josipa Fosca. Između dva svjetska rata raširilo se Nikolino štovanje, a rad na kanonizaciji sretno je završen i papa Pavao VI. proglasio ga je svetim u Rimu 21. lipnja 1970. godine. Veliku zaslugu za njegovu kanonizaciju ima poznati hrvatski kanonist fra Ante Crnica koji se na ovome intenzivno angažirao od 1958. godine.

Sv. Nikoli Taveliću podignute su crkve i oltari u domovini i po svim kontinentima, a pisci i umjetnici ovjekovječili su njegov lik kroz kipove, slike, književna i glazbena djela). Godine 1937. hrvatski katolici podigli su mu oltar u Jeruzalemu unutar češke kapelice na obronku Maslinske gore. Danas tu kapelicu više nije moguće posjetiti jer se nalazi unutar diplomatskog sjedišta delegata Svete stolice za Jeruzalem.

Alojzije Stepinac predvodio je svehrvatsko hodočašće u Svetu Zemlju 25. srpnja 1937. godine i tom je prigodom u kapeli današnje Apostolske nuncijature u Jeruzalemu posvetio oltar tadašnjeg blaženika.

Sv. Nikolu Tavelića prikazuje se s dugom sijedom bradom, u franjevačkom odijelu. Po tijelu i na čelu su ožiljci od mučenja. Obično je na slici na lomači ili pokraj lomače. Nekad ga se prikazuje s raspelom u ruci, a najčešće je to slučaj kad ga se prikazuje kao propovjednika. Štuje ga se kao zaštitnika hrvatskoga naroda.

Naravno, ne možemo svi postati svecima i zaslužiti ovakvo masovno poštovanje svojim djelima i životom, ali upitajmo se tko bi od nas danas bio spreman izgubiti život kako bi propovijedao i istinski živio kršćansku vjeru? – na to pitanje vam ne moram ja dati odgovor jer njega vrlo dobro znate i vi sami. Stoga, budimo ponosni i štujmo ljude velika i čista srca koji su zaslužili epitet sveca. Pokušajmo u svakome dani i kad nam je teško, ali i lijepo primijeniti neke od slijedećih misli. Biti ćemo bolji sebi i našim voljenim.

„Treba sve preživjeti, preboljeti, pretrpjeti.

Ostati čovjek – dobar čovjek.

Ne dizati se iznad niti se spuštati ispod.

Ne mrziti, nikog.

Moći voljeti nakon bilo čega, pružiti ruku, prvi zamoliti.

Oprostiti sebi i svima!

Ne vagati, ne mjeriti, ne procjenjivati, ne uspoređivati.

Kloniti se grubih riječi, pregristi jezik.

Na uvredu znati zastati, vratiti se, a zatim nastaviti dalje kao da ništa bilo nije.

Treba pronaći razlog i smisao u svemu“!

Vlč. Kristijan Zeba, župnik župe Svetoga Križa na Srdočima u Rijeci.