SVAKODNEVNO U 7:30 Vlč. Krešimir Žinić: Prožmimo svoje susrete prihvaćanjem, poštovanjem i ljubavlju

ČITANJA:

vl: Sef 3,14-18a (ili: Rim 12,9-16b);

Otp. pj: Iz 12,2-3,4b-6;

Lk 1,39-56

Tekst evanđelja:

U one dane usta Marija i pohiti u Gorje, u grad Judin. Uđe u Zaharijinu kuću i pozdravi Elizabetu. Čim Elizabeta začu Marijin pozdrav, zaigra joj čedo u utrobi. I napuni se Elizabeta Duha Svetoga i povika iz svega glasa:

»Blagoslovljena ti među ženama i blagoslovljen plod utrobe tvoje!

Ta otkuda meni da mi dođe majka Gospodina mojega?

Gledaj samo! Tek što mi do ušiju doprije glas pozdrava tvojega, zaigra mi od radosti čedo u utrobi. Blažena ti što povjerova da će se ispuniti što ti je rečeno od Gospodina!«

Tada Marija reče:

»Veliča duša moja Gospodina, klikće duh moj u Bogu, mome Spasitelju, što pogleda na neznatnost službenice svoje: odsad će me, evo, svi naraštaji zvati blaženom.

Jer velika mi djela učini Svesilni, sveto je ime njegovo!

Od koljena do koljena dobrota je njegova nad onima što se njega boje.

Iskaza snagu mišice svoje, rasprši oholice umišljene.

Silne zbaci s prijestolja, a uzvisi neznatne.

Gladne napuni dobrima, a bogate otpusti prazne.

Prihvati Izraela, slugu svoga, kako obeća ocima našim: spomenuti se dobrote svoje prema Abrahamu i potomstvu njegovu dovijeka.«

Marija osta s Elizabetom oko tri mjeseca, a onda se vrati kući.

Riječ Božju tumači vlč. Krešimir Žinić:

Kad se spomene blagdan Pohoda Blažene Djevice Marije, prva asocijacija su mi Kamenita vrata i molitvena zajednica Srca Isusova. Molitvena zajednica se prije pandemijskih neprilika redovito okupljala utorkom u večernjem satu u tom ambijentu kako bi pohodila Blaženu Djevicu Mariju od Kamenitih vrata, zaštitnicu grada Zagreba, i u molitvi krunice i slavljenju pred noge naše nebeske Majke stavila svoje brojne nakane. Prisjetim se također poticajnog primjera jednog mi dragog prijatelja. Kada još nije bio upoznao vjeru, kao nadahnuće mu je došlo da na kraju dana, kakav god on bio, mora učiniti nešto dobro. Tako je izabrao da, kada je u Zagrebu, prije odlaska kući iz grada dan završi pohodom na Kamenita vrata. Nije bio poučen u vjeri i nisu mu bile poznate standardne molitve koje zna svaki vjernik, ali je osjetio potrebu doći k Mariji i biti slobodan obratiti joj se izražavajući se svojim riječima. U bilo koje vrijeme i s bilo kojeg mjesta u gradu, bio to već kasni sat ili najudaljenije mjesto, prije odlaska kući svratio bi bez iznimke na Kamenita vrata. Kad bi tamo koga zatekao, molio bi za njegove potrebe (kaže da taj sigurno ima veće potrebe od njega), a kada bi bio sam, molio se za svoje potrebe, odnosno za ono što mu je ležalo na srcu. U ove dvije životne slike možemo razaznati ne sam potrebu, već i bogatstvo susreta i blizine poštovane i voljene osobe.

Blagdan Pohoda Blažene Djevice Marije jest zapravo blagdan susreta. Na riječ koju je čula od anđela kako je njezina rođakinja Elizabeta već u šestom mjesecu trudnoće, Blažena Djevica Marija kreće na put želeći je pohoditi u gorju i s njome proboraviti određeno vrijeme. Susret je to dviju budućih majki. Svaka pod svojim srcem nosi svoje dijete, a čije majčinstvo ni izbliza nije bilo rezultat njihovih osobnih planova. Ispunjalo se vrijeme i Bog je odlučio umiješati svoje prste u njihove živote na način da upotrijebi njihovu čestitost i pravovjernost kako bi se preko njih počelo ostvarivati nešto od posebne važnosti za cjelokupno čovječanstvo i otajstvo ljudskog spasenja. Evanđeoski odlomak dočarao nam je svu veličinu i svetost tog susreta. Dvije majke pretječu se u iskazivanju vlastite poniznosti, međusobnog poštivanja i zahvale Bogu. Najprije Elizabeta napunjena Duhom Svetim u pozdravu pita da čime je to zaslužila da joj u pohode dolazi majka Gospodina njezina? Komplimentira Mariji i proglašava je blaženom jer je povjerovala da će se ispuniti ono što joj je rečeno od Gospodina. Ivan Krstitelj zna da Isus ima prvenstvo pred njim i zato govori da se on treba umanjivati, a Isus rasti, tako i Elizabeta pokazuje poniznost pred Marijom koja pod srcem nosi samoga Spasitelja i ni u jednom trenutku se ne postavlja ispred Marije premda bi joj to po godinama možda i pripadalo. Marija pak u svom hvalospjevu u velikoj poniznosti iskazuje slavu koja pripada jedino Bogu što je izabrao nju kao neznatnu službenicu za djelo spasenja i da se smije zvati blaženom i biti blagoslovljenom iznad svih žena. Kroz tri mjeseca koliko su bile zajedno, vjerojatno su promišljale kako Bog u njihovim sinovima ima velike planove i spremale su se u potpunosti prihvatiti sve ono što je Bog za njih namijenio.

Čovjek je biće interakcije i susreta i nije stvoren da bude sam. Ovi susreti, a napose susret Marije i Elizabete, nas poučavaju kako je važno raspoložiti se da naši susreti budu što prožetiji prihvaćanjem, poštovanjem i ljubavlju. Koliko bi svijet doista bio ljepše mjesto za život kad bi takvih susreta bilo što više.

Vlč. Krešimir Žinić, na službi u župama Bjelovar-Ždralovi i Ciglena, dekan Bjelovarskog dekanata te povjerenik za pastoral obitelji Bjelovarsko-križevačke biskupije.