SVAKODNEVNO U 7:30 vlč. Krešimir Bulić: Zanosim li se lažnim obećanjima ili očekujem pomoć od Isusa?
Foto: Cathopic
Foto: Cathopic
ČITANJA:
1Kr 12,26-32;13,33-34;
Ps 106,6-7a,19-22;
Mk 8,1-10
Tekst evanđelja:
Onih se dana opet skupio silan svijet. Budući da nisu imali što jesti, dozva Isus učenike pa im reče: »Žao mi je naroda jer su već tri dana uza me i nemaju što jesti. Ako ih otpravim gladne njihovim kućama, klonut će putem. A neki su od njih došli iz daleka.« Učenici mu odgovore: »Otkuda bi ih tko ovdje u pustinji mogao nahraniti kruhom?« On ih zapita: »Koliko kruhova imate?« Oni odgovore: »Sedam.« Nato zapovjedi mnoštvu da posjeda po zemlji. I uze sedam kruhova, zahvali, razlomi i davaše svojim učenicima da posluže. I poslužiše mnoštvu. A imali su i malo ribica. Blagoslovi i njih te reče da i to posluže. I jeli su i nasitili se. A od preteklih ulomaka odniješe sedam košara. Bilo je oko četiri tisuće ljudi. Tada ih otpusti, a sam sa svojim učenicima odmah uđe u lađu i ode u kraj dalmanutski.
Riječ Božju tumači vlč. Krešimir Bulić:
Poštovani slušatelji Hrvatskoga katoličkog radija!
Zapitat ćemo se danas pred Isusom koja je moja najveća potreba, za čim sam najviše gladan? Kakva je to glad? Vjerujem li da samo Isus može izaći na kraj s njom? Vrlo će korisna biti riječ Isusova koja nam je zapisao Marko: “Žao mi je naroda!” Bog za nas uvijek ima sućuti. Za svaku našu nevolju. Zato će moje pravo pitanje biti: zanosim li se lažnim obećanjima ili očekujem pomoć od Isusa?
Sveti blaženik Alojzije Stepinac će već od djetinjstva shvatiti da naša glavna potreba nije samo zemaljski kruh nego nebeski tj. Euharistija. On analizira postojeće stanje i mudro zaključuje: mnogi traže puste zemaljske probitke, drugi ne učvršćuju vjeru pa svaka novotarija ruši stablo života. Treći traže samo zadovoljenje svojih želja, a ne svetost života. Sveti blaženik Stepinac će zato predložiti svojim vjernicima duhovnu obnovu. U centru te obnove bit će Euharistijski kongresi kao manifestacija probuđene vjere.
Jednom župniku objašnjava smisao mise: “Žrtva svete mise je škola i vrelo katoličkog žrtvenog života. Ni jedno pero nije u stanju opisati to uzdignuće i oduševljenje, tu smionu srčanost i snagu značaja, tu čistoću srca i veličinu duše, tu velikodušnost i blagost, tu strpljivost i odricanje, ukratko tu požrtvovnost, tu ljubav prema žrtvi koja proistječe iz oltara, čineći milijune djece Crkve živima, svetima, Bogu ugodnim žrtvama. Tko se bude trudio, toga će upravo Misa sa svojim bogatstvom dizati iz dana u dan i činiti ga sve jačim, dok ga ne učini kao župnika arškog, koji je udovoljavao ne samo svojim vjernicima nego i tisućama drugih koji su grnuli u Ars da ga čuju i vide. “Žrtva svete mise za Alojzija nije bila samo obred, liturgijski čin, nego je za njega bila najveći izvor njegove svećeničke radosti i ohrabrujuća snaga što proizlazi iz opće, nadnaravne povijesti Božjeg djelovanja prema čovječanstvu”.