SVAKODNEVNO U 7:30 vlč. Krešimir Bulić: „Crkva naziva blaženima one koji plaču što su Boga uvrijedili!”
Foto: Cathopic
Foto: Cathopic
ČITANJA:
Jr 17,5-8;
Ps 1,1-2.3.4 i 6;
1Kor 15,12.16-20;
Lk 6,17.20-26
Tekst evanđelja:
U ono vrijeme:
Isus siđe s dvanaestoricom i zaustavi se na ravnu. Podigne oči prema učenicima i govoraše:
»Blago vama, siromasi: vaše je kraljevstvo Božje!
Blago vama koji sada gladujete: vi ćete se nasititi!
Blago vama koji sada plačete: vi ćete se smijati!
Blago vama kad vas zamrze ljudi i kad vas izopće i pogrde te izbace ime vaše kao zločinačko zbog Sina Čovječjega!
Radujte se u dan onaj i poskakujte: evo, plaća vaša velika je na nebu.
Ta jednako su činili prorocima oci njihovi!«
»Ali jao vama, bogataši: imate svoju utjehu!
Jao vama koji ste sada siti: gladovat ćete!
Jao vama koji se sada smijete: jadikovat ćete i plakati!
Jao vama kad vas svi budu hvalili!
Ta tako su činili lažnim prorocima oci njihovi.«
Riječ Božju tumači vlč. Krešimir Bulić:
Poštovani slušatelji Hrvatskoga katoličkog radija!
Završit ćemo ova druženja s Božjom riječi i svetim blaženikom Alojzijem Stepincem ovaj tjedan dajući riječ samom blaženiku. Ovo su dijelovi njegove propovijedi koju je izrekao u zagrebačkoj katedrali 1.11.1942 godine o današnjem evanđelju:
“Crkva sva stvorena dobra promatra u onom svjetlu u kojem se moraju promatrati. Sva stvorena dobra takve su naravi, da ih “moljac i rđa ništi i tati potkopavaju i kradu”(Mt 6,19) Nebeska pak dobra, za koja veli apostol da niti “oko vidje i uho ču i u srce čovječje ne uđe što je Bog pripravio onima koji Ga ljube”(1 Kor 2.9), Ta nebeska dobra takve su naravi da ona jedino zaslužuju ime istinskih dobara.
Ne naziva Crkva blaženima one, koji plaču za izgubljenim bogatstvom. Niti one koji plaču jer su skinuti sa vlasti i osramoćeni. Ni one, koji plaču, jer nemaju više prilike i mogućnosti za nedopuštene užitke. Nego naziva blaženima one, koji plaču što su Boga uvrijedili, nebo izgubili i pakao zaslužili. One, koji plaču za izgubljenom milošću posvećujućom i slavom nebeskom. One koji plaču nad svojim i tuđim grijesima, koji plaču nad tolikim pogibeljima, kojima su okružene neumrle duše. Takve su suze vrijedne svakog poštovanja, takve suze ne mogu ostati bez ploda za one koji ih prolijevaju. “Blaženi koji se žaloste, jer će se utješiti!” (Mt 5,4)… O kad bi čovječanstvo naših dana razumjelo glas Božji! Ali nažalost, ono oplakuje gubitak ne nebeskih, nego zemaljskih stvari. Ono plače više nad gubitkom imanja, negoli nad gubitkom Boga. Više nad nestašicom kruha, negoli svetih sakramenata. Više zbog nestašica odijela, negoli milosti posvećujuće. Od takve žalosti nema nikakve koristi. Žalost je naime lijek za grijehe, melem koji se lijepi na ranu. No, od melema nema koristi, ako se ne prilijepi točno na ranu već pokraj rane…. Tako je i sa žalošću. Ona ne koristi ništa, ako se odnosi na prolazne zemaljske stvari. Ali neizmjerno koristi, ako se odnosi na grijehe, koje smo počinili. Štoviše žalost za prolaznim dobrima vrlo škodi čovjeku, kao što i moljac odijelu i crv drvetu. Odijelo izgriženo od moljaca nije više ni za kakvu upotrebu. I drvo rastočeno od crva sasvim je beskorisno.
“Žalost svijeta rađa smrt, a žalost Božja rađa spasonosnim obraćenjem” veli sv. Pavao (2 Kor 7,10). Shvatimo dakle pravo glas Božji, koji nas opominje: “Blaženi koji se žaloste, jer će se utješiti!” Oplakujmo sramotnu psovku svetog imena Božjega, koja je već toliko prokletstva donijela čovječanstvu. Oplakujmo onaj strašni nemar ljudi za sv. Misu, za slušanje riječi Božje. Oplakujmo za nemar u primanju svetih sakramenata. Oplakujmo tolike besramne grijehe protiv šeste Božje zapovijedi, koji zazivaju srdžbu Božju i zaslužuju da gospodin Bog spali ovaj izopačeni rod kao nekoć Sodomu i Gomoru. Oplakujmo kleveti laži koje se šire među ljudima. Oplakujmo neposlušnost ljudi zakonitim vlastima. Oplakujmo nepravedna nasilja koja se nanose mirnim i dobrim ljudima. Mnogo, mnogo toga imamo da oplakujemo. Ali sto put blaženi, koji se žaloste i plaču, jer će se utješiti! Dolazi naime dan, kad će Bog otrti svaku suzu s očiju njihovih i smrti više neće biti, ni tuge ni vike, ni boli neće više biti, jer prvo prođe.”