SVAKODNEVNO U 7:30 Vlč. Josip Šimatović: Naš odgovor drugima mora uvijek biti ljubav

ČITANJA:

1Kor 9,16-19.22b-27;

Ps 84,4-6a.8a.12;

Lk 6,39-42

Tekst evanđelja:

U ono vrijeme: Kaza Isus učenicima prispodobu: »Može li slijepac slijepca voditi? Neće li obojica u jamu upasti? Nije učenik nad učiteljem.

Pa i tko je posve doučen, bit će samo kao njegov učitelj.

Što gledaš trun u oku brata svojega, a brvna u oku svome ne opažaš? Kako možeš kazati bratu svomu: ‘Brate, de da izvadim trun koji ti je u oku’, a sam u svom oku brvna ne vidiš? Licemjere! Izvadi najprije brvno iz oka svoga pa ćeš tada dobro vidjeti izvaditi trun što je u oku bratovu.«

Riječ Božju tumači vlč. Josip Šimatović:

Hvaljen Isus i Marija!

U našem današnjem evanđelju Isus propovijeda velikom mnoštvu koje je došlo ne samo iz cijele Judeje, već i iz poganskih krajeva. Isus ne kaže da nikada ne trebamo suditi. Dani su nam intelekt i razum da možemo prosuđivati. Ako vidimo da dijete trči za loptom koja se kotrlja prema ulici kojom jure automobili, to moramo ocijeniti kao opasnu situaciju. Ne možemo biti ravnodušni prema tome. I moramo brzo djelovati u skladu s tom prosudbom kako bismo zaštitili dijete od ozljeda. Međutim, ne osuđujemo dijete. Postupke djeteta procjenjujemo na temelju štete koja bi mogla nastati. Isus kaže u današnjem Evanđelju: “Izvadi najprije brvno iz oka svoga pa ćeš tada dobro vidjeti izvaditi trun što je u oku bratovu.” Drugim riječima, nije nam zabranjeno prepoznavati i osuđivati postupke drugih, opominjati grešnika, ali nam je zabranjeno osuđivati ih kao osobu. Isus ne isključuje naše ispravljanje druge osobe iz ljubavi zbog opasnosti u koju se ona može izložiti. Umjesto toga, on osuđuje kritički duh u kojem ignoriramo vlastite pogreške, drvenu gredu u vlastitom oku.

“Tko sam ja da sudim?” – česta je fraza. Ali u svom pravom kontekstu, ovaj izraz znači “Tko sam ja da sudim o stanju duše druge osobe, to može samo Bog?” Ne mogu znati ničije duhovno stanje niti mu suditi. To je nešto što samo Bog može učiniti. Međutim, također ne možemo koristiti frazu “Tko sam ja da sudim?” kao izgovor za izbjegavanje donošenja moralnih prosudbi o tome je li radnja u skladu s Božjim božanskim zakonom jer, čineći to, ne prepoznajemo štetu koju čini osobi koja je počinila radnju, njenoj obitelji i društva u cjelini.

Zaustavljamo dijete da ne istrči na ulicu jer ga volimo i brinemo za njega. Čin pobačaja ocjenjujemo zlom jer je to ubojstvo nevinog djeteta u utrobi, a također uzrokuje strašne psihičke i fizičke ozljede majke. Pobačaj ne šteti samo onima koji pridonose tom činu svojom izravnom ili neizravnom podrškom, već šteti svima nama. U svojoj srži, to je ekstremno zlo kojim đavao nastoji uništiti život koji je stvorio Bog. Na isti način, moramo suditi ubojstvo, pornografiju, preljub, mržnju, krađu i sva djela koja krše Deset zapovijedi, kao grešna. To nije samo zato što su moralno u krivu, već i zato što uništavaju živote i obitelji.

Ne možemo suditi o duši druge osobe. Zapravo, zabranjeno nam je da ih osuđujemo. Ne znamo mentalno, psihološko ili duhovno stanje osobe kada je učinila ovo ili ono. Nikada ne možemo znati njihovu osobnu krivnju za bilo koji grijeh. To je prepušteno samo Bogu. Naš odgovor drugima mora uvijek biti ljubav. Zapravo, zapovjeđeno nam je da odgovorimo u ljubavi. No, to ne znači da previđamo djelo koje je počinjeno. Umjesto toga, odgovaramo im na način koji nastoji izliječiti mentalnu i duhovnu štetu koju trpe zbog grijeha. To može biti teško učiniti, zbog čega nam je potrebna pomoć Duha Svetoga da znamo što reći i kada. Ne moramo kompromitirati istinu da bismo bili suosjećajni i brižni.

Voljeti nekoga ne znači da prihvaćamo sve što on radi, jer to nije ljubav. Prava ljubav je volja za dobro druge osobe. Prihvaćanje ili ignoriranje ponašanja koje je duhovno, emocionalno ili fizički štetno nije ljubav. Ali opet, moramo se dobro zagledati u sebe, u brvno u vlastitom oku. Često smo brzi u prosuđivanju tuđih mana, ali puno sporije uviđamo vlastite propuste. Međutim, spoznaja da imamo brvno u vlastitom oku nije opravdanje za naš nerad. Umjesto toga, trebala bi nas potaknuti da bez odlaganja dovedemo u red svoju vlastitu duhovnu kuću, da dobro sagledamo sebe i svoj odnos s Bogom te da se otresemo tereta grijeha koji nas sprječava da pomažemo drugima onako kako bismo trebali. Danas možemo nastojati biti svjesniji onoga što se događa u našim umovima i srcima. Amen.

Vlč. Josip Šimatović, upravitelj svetišta Crkve hrvatskih mučenika i župnik župa Sv. Nikole na Udbini i Sv. Jurja u Podlapači.