SVAKODNEVNO U 7:30 Vlč. Josip Levaković: Budi ponizan. Znaj da Bog vodi. Vjeruj.

ČITANJA:

Izl 3,1-8a.13-15;

Ps 103,1-4.6-8.11;

1Kor 10,1-6.10-12;

Lk 13,1-9

Tekst evanđelja:

U taj čas dođoše neki te javiše Isusu što se dogodilo s Galilejcima kojih je krv Pilat pomiješao s krvlju njihovih žrtava. Isus im odgovori: »Mislite li da ti Galilejci, jer tako postradaše, bijahu grešniji od drugih Galilejaca? Nipošto, kažem vam, nego ako se ne obratite, svi ćete slično propasti! Ili onih osamnaest na koje se srušila kula u Siloamu i ubila ih, zar mislite da su oni bili veći dužnici od svih Jeruzalemaca? Nipošto, kažem vam, nego ako se ne obratite, svi ćete tako propasti.«

Nato im pripovjedi ovu prispodobu: »Imao netko smokvu zasađenu u svom vinogradu. Dođe tražeć ploda na njoj i ne nađe pa reče vinogradaru: ’Evo, već tri godine dolazim i tražim ploda na ovoj smokvi i ne nalazim. Posijeci je. Zašto da iscrpljuje zemlju?’ A on mu odgovori: ’Gospodaru, ostavi je još ove godine dok je ne okopam i ne pognojim. Možda će ubuduće ipak uroditi. Ako li ne, posjeći ćeš je.’«

Riječ Božju tumači vlč. Josip Levaković:

Bog ne uživa u kažnjavanju grešnika – nego u njihovu obraćenju! Osoba koju volim – radujem li se njezinoj propasti ako upadne u zlo ili sve činim da se toga zla oslobodi i ponovno živi? Bog je ljubav. Ne može ne ljubiti. Kako onda mi možemo govoriti o Božjoj kazni? Možemo govoriti o Božjoj pravednosti. On ne prisiljava, On se drži zadane riječi – pa i one: ako se ne obratite, svi ćete slično propasti. Ako malo ne presložite svoje misli, riječi i djela i ne stanete na moj put – taj vaš put koji je daleko od mojega vodi u propast. Uskoro će smrt, uskoro će onaj osobni sud – prvi susret s Bogom oči u oči. Ja sam pravedan sudac.

Reče netko lijepo: Kucajte za života na vrata Božjega milosrđa, na Božje milosrdno srce – jer nakon smrti nastupa Božja pravda. Nakon smrti, samo nastavljam živjeti: i to onaj život za kojega sam se odlučio ovdje na zemlji. Bog neće protiv tvoje slobode. To još kaže i Knjiga postanka – kad su se Adam i Eva, živeći u Raju, ipak odlučili za put mimo Božjega savjeta ljubavi. No, prije negoli kao vjernik o svemu ovome započnem razmišljati – valja mi se vratiti na istinu prvoga današnjega čitanja iz Knjige Izlaska: Bog naš jest onaj koji se zove – Jahve: Ja sam onaj koji jesam. Ja sam živi Bog, stvarni Bog, onaj koji postoji. Ne samo kipić od drveta. Ne. Živi Bog! To je Bog Otac, to je Bog Sin, to je Duh Sveti.

Lukino poučavanje je vrlo jasno i precizno: onima koji vide suodnos između grijeha i kazne, Isus jasno, odrješito i definitivno naviješta da Božje djelovanje prema grešnicima nema veze s kaznom niti uništenjem – nego ono oživljava, donosi ploda, donosi život.

Ova priča, parabola, usporedba o neplodnoj smokvi ukazuje na Božju strpljivost: Možda će ubuduće ipak uroditi. Ako li ne, posjeći ćeš je! Bog ne uživa u kažnjavanju grešnika nego strpljivo čeka da mu se obratimo i donesemo plodove dostojne obraćenja. Međutim, njegov pravedni sud ipak predstoji i nitko mu neće izbjeći. Primjer smokve koja crpi sokove iz zemlje, a ništa ne daje treba nas potaknuti na pitanje, da li u životu više dajemo ili uzimamo – dakako dok smo u dobi i okolnostima kad možemo i trebamo davati.

Isusov stav pred grešnikom, osobom bez ploda, pred onima koji ne donose roda nije kažnjavajući nego oživljavajući. Isus nudi mogućnost donijeti ploda, donijeti život. Ne samo da nudi tu mogućnost nego surađuje kako bi se to ostvarilo.

Često iz naših usta iziđe ova riječ: Da mi je biti Bog samo pet minuta… Kako bih doveo u red neke stvari… Božja riječ, čuli smo, puna je strpljive ljubavi, puna milosrđa. Koliko je strpljenja morala imati Marija, Isusova majka. Toliko nejasnoće, trpljenja, prepreka i kušnji na putu… Ali Marija je strpljiva; umije čekati, vjerovati i nadati se… Što činim, ako Bog ne ispuni moje molitve, želje, zahtjeve?

Jedna priča veli: Neki je čovjek dobro pripremio, uzorao i zasijao svoju malu njivu. Čudio se što prvih nekoliko tjedana sjeme tako sporo niče. Kod svoga je susjeda vidio već jake zelene klasove. Iz dana u dan postajao je sve nestrpljiviji. Od brige nije mogao ni spavati. Napokon smisli bezumnu ideju. Otrča na svoju njivu i započne male, nježne vlati vući, povlačiti. To bijaše, naravno, mučan posao, ali konačno je bio gotov. Susretne na putu susjeda i pohvali se da je pomogao rasti svome žitu. Znatiželjnici otrčaše na njivu. Vidješe sve uništeno i uvenulo. I još dugo su u tom selu ismijavali čovjeka koji nije znao čekati.

Jesam li strpljiv – u odnosu prema Bogu, u iščekivanju Božjih plodova, u odnosu sa drugima i prema drugima – ali i u odnosu sa sobom? I još nešto – ako ti dobro ide: Bogu hvala! Zahvaljuj mu! Ali – i čuj sv. Pavla: Tko dakle misli da stoji, neka pazi da ne padne. Budi ponizan. Znaj da Bog vodi. Vjeruj.

Vlč. Josip Levaković, voditelj Hrvatske katoličke misije Dublin.