SVAKODNEVNO U 7:30 Vlč. Josip Đurin - Kako shvaćamo vlastitu molitvu?

DNEVNA ČITANJA:

Dj 18,23-28

Ps 47,2-3.8-10

Iv 16,23b-28

Iz evanđelja po Ivanu

U ono vrijeme: Reče Isus svojim učenicima: »Zaista, zaista, kažem vam: što god zaištete u Oca, dat će vam u moje ime. Dosad niste iskali ništa u moje ime. Ištite i primit ćete da radost vaša bude potpuna! To sam vam govorio u poredbama. Dolazi čas kad vam više neću govoriti u poredbama, nego ću vam otvoreno naviještati Oca. U onaj dan iskat ćete u moje ime i ne velim vam da ću ja moliti Oca za vas. Ta sâm vas Otac ljubi jer vi ste mene ljubili i vjerovali da sam ja od Boga izišao. Izišao sam od Oca i došao na svijet. Opet ostavljam svijet i odlazim Ocu.« Riječ Gospodnja.

Dragi slušatelji, hvaljen Isus i Marija!

Isus nam upućuje predivne riječi: „Što god zaištete u Oca, dat će vam u moje ime“. Govori o jednoj važnoj dužnosti svakog čovjeka, a pogotovo svakog vjernika – o dužnosti da molimo. Na mnogim mjestima u Svetom pismu Bog nam govori o važnosti molitve i snazi njezina zagovora. Gotovo na svakoj stranici evanđelja čitamo kako je naš Spasitelj Isus molio. Molio je sam, molio je sa svojim učenicima i molio je pred skupljenim mnoštvom. Molio je zato da nama dadne primjer kako mi trebamo moliti. Isus je molio u svim prigodama svoga života. Za svako svoje djelo pripravljao se molitvom i tako je njegov cijeli život bio prožet molitvom i apostolskim radom. Molili su i apostoli, ali oni su morali moliti, jer su bili grešni i slabi ljudi. Budući da smo i mi slabi i grešni ljudi, zato moramo moliti, jer preko molitve dobivamo snagu, koja nas krijepi i jača u svim našim životnim svakodnevnim patnjama i teškoćama. Molitvu nam je dao Bog da u njoj zadobijemo Božju pomoć i zaštitu, a najvažnije jest s njome zadobiti vječnost.

Osnovno je pitanje: kako mi shvaćamo svoju molitvu? Molitva je naš razgovor s Bogom. Molitva je događaj u osami, između Boga i čovjeka. Nije to neko ostvarenje kojim bismo mogli zablistati pred drugima. Svoju molitvu ne smijemo zlouporabiti za to da sebi podignemo osjećaj vlastite vrijednosti. Budući da toliko mnogo molim, bolji sam od drugih i gledam na njih svisoka. To bi bio upravo onaj način, kako su licemjeri shvaćali svoju molitvu. Njima nije bilo stalo do Boga, nego do vlastita ugleda, do njihova osjećaja vlastite vrijednosti. Cilj njihovih molitava nije susret s Bogom nego da mogu sebe smatrati dobrima, izdignuti se nad druge i na njih gledati svisoka. Oni se u svojoj molitvi vrte jedino oko samih sebe. A moliti znači dati Bogu da uđe u odaje moje kuće, da budem sam s njim i da me on preobrazi.

Naše moljenje treba se događati u skrovitosti. Moljenje je nešto vrlo intimno. Ono se događa u najintimnijemu prostoru naše duše. Ondje susrećemo Boga koji skriven prebiva u našem srcu. U nama je jedan prostor tišine u koji svijet nema nikakva pristupa, u koji ne može prodrijeti ni buka vlastitih misli. To je onaj prostor u kojemu sam Bog u nama prebiva. A tamo gdje Bog u nama prebiva, tu vlastite misli zašute, tu šute samopredbacivanja, samoprijekori, osjećaji srdžbe, tu šuti prigovaranje drugima, svadljivost, tu šute nezadovoljstvo, ogorčenost, častohleplje, obračunavanje. Tu je posve tiho u nama. I tu mi postajemo uistinu slobodni od vlasti ovoga svijeta, od vlasti ljudi s njihovim očekivanjima i zahtjevima, s njihovim sudovima i osudama.

U svaku molitvu pozvani smo ugraditi važne elemente dobre molitve. Pozvani smo stati pred Boga kao ponizni. Sjetiti se što molimo, za koga molimo, zašto molimo. Neka naš razgovor s Bogom u molitvi bude u jednostavnosti srca. Nemojmo pred Bogom mudrovati. Ne treba u molitvi težiti da budemo rječiti i dopadni. Bez uljepšavanja recimo Ocu što nam treba. I budimo sigurni da će nas Otac nebeski obdariti svime što nam je potrebno. Molimo usrdno, s takvom vjerom kao da smo već primili da naša radost bude potpuna.