SVAKODNEVNO U 7:30 Vlč. Ivica Puškadija: Živimo od Božje ljubavi i umnažajmo je po talentima i u vremenu koje nam Bog daje

ČITANJA:

Tob 3,1-11.24-25;

Ps 25,2-9;

Mk 12, 18-27

Tekst evanđelja:

U ono vrijeme: Dođu Isusu saduceji, koji vele da nema uskrsnuća, i upitaju ga: »Učitelju, Mojsije nam napisa: Umre li čiji brat i ostavi ženu, a ne ostavi djeteta, neka njegov brat uzme tu ženu te podigne porod bratu svom. Sedmero braće bijaše. Prvi uze ženu i umrije ne ostavivši poroda. I drugi je uze te umrije ne ostavivši poroda. I treći jednako tako. I sedmorica ne ostaviše poroda. Najposlije i žena umrije. Komu će biti žena o uskrsnuću, kad uskrsnu? Jer, sedmorica su je imala za ženu.«

Reče im Isus: »Niste li u zabludi zbog toga što ne razumijete Pisama ni sile Božje? Ta kad od mrtvih ustaju, niti se žene niti udavaju, nego su kao anđeli na nebesima. A što se tiče mrtvih, da ustaju, niste li čitali u knjizi Mojsijevoj ono o grmu, kako reče Bog: Ja sam Bog Abrahamov i Bog Izakov i Bog Jakovljev? Nije on Bog mrtvih, nego živih. Uvelike se varate.«

Riječ Božju tumači vlč. Ivica Puškadija:

U vremenu prije mojeg studija teologije, važan kolegij bila je apologetika. U doslovnom smislu to je grana teologije koja brani, govori u obranu vjere pred ateistima i agnosticima i svima koji žele osporiti ili izrugati istinitost i vrijednost: Svetoga Pisma, Objave i naše kršćanske vjere. Najpoznatiji apologeti bili su: sv. Pavao, sv. Justin – čiji spomendan smo jučer slavili i mnogi drugi. Apologetika je tijesno povezana s propovijedanjem Radosne vijesti – svjedočanstvom vjere u uskrslog Krista i mučeništvom – koje je često takvo propovijedanje uzrokovalo u tom neprijateljskom okruženju. Mučeništvo je izravni dokaz i svjedočanstvo te vjere, koja se opet njime nadahnjivala, po njemu rasla i širila se.

Danas na teologiji više nema tog kolegija. Šteta. Mislim da je nužan. A nema ni previše spremnih teologa koji će u javnim medijima – uglavnom u okruženju nesklonom Crkvi, pred zborom podrugljivača, izloženi javnom stigmatiziranju i blaćenju – doći, svjedočiti i braniti ono što vjeruju; istinu i životne postulate koji iz te vjere proizlaze. Šteta. Sjećam se, ne tako davno, kad su nas u školi pitali, nakon što nismo zatajili da smo vjernici: „Može li Bog stvoriti kamen veći nego što ga može podići?“ i slična pitanja koja nemaju vezu s ničim, osim da se narugaju onome koji se deklarira vjernikom. S takvim sličnim pitanjem – čujemo u današnjem evanđelju – dolaze učeni saduceji k Isusu. Njihov primjer nema za cilj doznati tajnu uskrsnuća i vječnosti, nego narugati se onima koji vjeruju.

Isus kao da se ni ne trudi previše objašnjavati tu tajnu uskrsnuća, jer neke stvarnosti treba jednostavno čekati s vjerom i proživjeti, a o njima, itekako, ovisi kvaliteta našega života – i to vječnoga. Kao što npr. ne trebam biti farmaceut, ing. kemije, ni dr. znanosti, ne trebam znati niti sve elemente, procese i postupke dobivanja lijeka koji će mi pomoći – potrebno je imati povjerenja u liječnika koji mi savjetuje što i kako trebam učiniti da mi prestane bol, da se olakša patnja.

Isto tako, što će se kako i kada sa mnom dogoditi, kada me jednog dana Bog pozove k sebi – nije toliko važno – koliko je važna moja spremnost poći k Njemu bez straha i moja vjera, da ću u susretu s Njime nestati sva pitanja i strahovi, da će nestati bol i patnja. Kako? To je Njegova briga i Njegov dar meni! Na meni je da s vjerom čekam taj trenutak. A čekati s vjerom znači, živjeti od Božje ljubavi i tu ljubav – nesebičnu i čistu – umnažati po talentima i u vremenu koje mi Bog daje. Jer, On je Bog živih!

Vlč. Ivica Puškadija, stariji – župnik Župe sv. Majke Terezije u Starigradu Koprivnici