SVAKODNEVNO U 7:30 Vlč. Hrvoje Zovko: Ostati s Gospodinom do kraja uvijek je pobjeda!

ČITANJA:

1Iv 2,18-21;

Ps 96,1-2.11-13;

Iv 1,1-18

Tekst evanđelja:

U početku bijaše Riječ, i Riječ bijaše kod Boga, i Riječ bijaše Bog. Ona bijaše u početku kod Boga. Sve postade po njoj i bez nje ne postade ništa. Svemu što postade u njoj bijaše život i život bijaše ljudima svjetlo; i svjetlo u tami svijetli i tama ga ne obuze. Bi čovjek poslan od Boga, ime mu Ivan. On dođe kao svjedok da posvjedoči za Svjetlo da svi vjeruju po njemu. Ne bijaše on Svjetlo, nego – da posvjedoči za Svjetlo. Svjetlo istinsko koje prosvjetljuje svakog čovjeka dođe na svijet; bijaše na svijetu i svijet po njemu posta i svijet ga ne upozna. K svojima dođe i njegovi ga ne primiše. A onima koji ga primiše, podade moć da postanu djeca Božja: onima koji vjeruju u njegovo ime, koji su rođeni ne od krvi, ni od volje tjelesne, ni od volje muževlje, nego – od Boga.

I Riječ tijelom postade i nastani se među nama i vidjesmo slavu njegovu – slavu koju ima kao Jedinorođenac od Oca– pun milosti i istine. Ivan svjedoči za njega. Viče: »To je onaj o kojem rekoh: koji za mnom dolazi, preda mnom je jer bijaše prije mene!«

Doista, od punine njegove svi mi primismo, i to milost na milost. Uistinu, Zakon bijaše dan po Mojsiju, a milost i istina nasta po Isusu Kristu. Boga nitko nikada ne vidje: Jedinorođenac — Bog — koji je u krilu Očevu, on ga obznani.

Riječ Božju tumači vlč. Hrvoje Zovko:

Dragi brate i draga sestro, hvaljen Isus i Marija!

Jedan od naglasaka koje Ivan stavlja u evanđelju koje smo čuli jest istina. On ima pogled unatrag i govori nam da je to što se Isus rodio naum koji je postojao „od početka“ (usp. Iv 1,1a), te da je Bog taj naum činio postepeno i iz ljubavi.

To znači da Bog vodi povijest te da ona nije samo slijed događaja koji se odvijaju mimo nas. Mi nismo tek mali djelići toga kotača vremena koji se kotrlja i gazi sve pred sobom. Ivan je znao da se povijest odvija linearno, a ne akcidentalno. Drugim riječima, povijest nije tek zbroj slučajnosti, već ide prema cilju. To znači, dragi brate i draga sestro, da niti tvoj život nije slučajnost. Ti nisi slučajnost! Željen si! Željena si!

„U početku bijaše Riječ, i Riječ bijaše u Boga, i Riječ bijaše Bog. Ona bijaše u početku u Boga. Sve postade po njoj i bez nje ne postade ništa. Svemu što postade, u njoj bijaše život i život bijaše ljudima svjetlo; i svjetlo u tami svijetli i tama ga ne obuze.“ – Ivan nam govori da Bog ima prvu i posljednju riječ, riječ o povijesti općenito, ali isto tako i o tvojoj osobnoj povijesti, tj. o tvome životu.

Ako je, dakle, Bog moj cilj, to znači da samo On može interpretirati moj život i reći mi koliko vrijedim, ne drugi, ne ja sam, ja sama. Reci mi, brate i sestro, zar se ne prepuštaš prečesto mislima da si bezvrijedan/na, da si ništa, da nećeš uspjeti, da nije vrijedno, da ne možeš, da si zbroj svojih pogrešaka… Danas ti govorim da samo On koji u sebi jest Život smije interpretirati tvoj život i ako te zanima što On misli o tebi pogledaj jaslice i križ – ljubi te i misli za ozbiljno! Ti nisi zbroj svojih pogrešaka, ti vrijediš više!

„U početku bijaše riječ“ (Iv 1,1a) – kada je jedan pobožan Židov čuo ove riječi znao je na što evanđelist aludira. To su riječi kojima započinje Svetio pismo, to su riječi kojima započinje stvaranje – bereshit bara elohim, što znači „u početku stvori Bog“. Opet osluškujemo ove riječi. Kao da Ivan želi reći da Isusovim rođenjem započinje jedno novo stvaranje. Uistinu započinje novo stvaranje – bez Isusa moj život nema cilj, a onda ni smisao. S Njime napokon mogu naučiti živjeti, naučiti ljubiti, naučiti praštati!

Mi nismo pozvani biti uspješni, nego smo pozvani biti Božji. Naš Spasitelj rođen je odbačen i ne prihvaćen, rođen je van grada, rođen je na oštroj slami, rođen je na mjestu s kojega se hrane životinje. Idućih trideset godina života našega Spasitelja nepoznate su nam osim scene dvanaestogodišnjega Isusa u hramu. Posljednje tri godine Njegovog djelovanja, uz tek nekoliko situacija kada su ga hvalili i slavili, završavaju izdajom, zatajenjem, mučenjem, raspećem i smrću –  tri dana šutnje, te onda uskrsnuće.

Brate i sestro, mi nismo pozvani biti uspješni, nego smo pozvani biti Božji i ići njegovim putem. To je nerijetko uska staza i strmi put. Ponekad će hod takvim putem naizvan izgledati kao neuspjeh i poraz. Ali ostati s Gospodinom do kraja uvijek je pobjeda, jer „tko ustraje do kraja, taj će se spasiti“ (Mt 24,13). Neka te Božja riječ okrijepi i ohrabri da i ti ustraješ do kraja! Jer…ti to možeš!

Vlč. Hrvoje Zovko