SVAKODNEVNO U 7:30 Vlč. Filip Marić: Koliko vrijedim u Božjim očima? Neizmjerno.

ČITANJA:

Sir 2,1-11;

Ps 37,3-4.18-19.27-28.39-40;

Mk 9,30-37

Tekst evanđelja:

U ono vrijeme: Otišavši s gore, Isus i njegovi učenici prolažahu kroz Galileju. On ne htjede da to itko sazna. Jer poučavaše svoje učenike. Govoraše im: »Sin Čovječji predaje se u ruke ljudima. Ubit će ga, ali će on, ubijen, nakon tri dana ustati.« No oni ne razumješe te besjede, a bojahu ga se pitati.

I dođoše u Kafarnaum. I već u kući upita ih: »Što ste putem raspravljali?« A oni umukoše jer putem među sobom razgovarahu o tome tko je najveći. On sjede i dozove dvanaestoricu te im reče: »Ako tko želi biti prvi, neka bude od svih posljednji i svima poslužitelj!« I uzme dijete, postavi ga posred njih, zagrli ga i reče im:

»Tko god jedno ovakvo dijete primi u moje ime, mene prima. A tko mene prima, ne prima mene, nego onoga koji mene posla.«

Riječ Božju tumači vlč. Filip Marić:

U današnjem evanđelju Isus se obraća svojim apostolima, Dvanaestorici kao Učitelj. Učenici su bili oduševljeni Isusom kao i čitava Galileja. Ipak, sada su uznemireni Njegovim riječima o odbacivanju, patnji i smrti. Dok Isus naviješta istine spasenja, govori o onome što se uskoro ima dogoditi: pojavljuju se problemi s apostolima koji u svojim glavama i srcima „vrte“ nešto sasvim drugo: čežnju za vlašću. Izgleda da Isus već više od dvije tisuće godina ima isti problem sa svojim učenicima. Tko je među nama najveći? Onaj biskup, ona časna sestra, onaj novinar? Ili kako je jednom u šali rekao jedan moj prijatelj: „Od mojih 150 vrlina, poniznost mi je najjača.“ Učenik treba gledati u istom smjeru u kojem gleda Učitelj – prema Golgoti. Tamo sve završava i započinje. Tamo je mjesto moga ozdravljenja od oholosti.

Uvijek je zapravo problem kada se krenem uspoređivati s drugima, kada svoj pogled zaustavim u horizontali. Isus me poziva da oči uzdignem prema Ocu, Vertikali. Nismo pozvani uspoređivati se s drugima jer tada umanjujem dostojanstvo koje mi daje Otac. Procjenjujem se kako me drugi vide. Bog, nebeski otac, sakramentom krštenja, obdario me dostojanstvom ljubljenog djeteta Božjeg te ne vrijedim onoliko koliko će reći moji bližnji, susjedi, rodbina, prijatelji, kolega s posla, nego onoliko koliko vrijedim u Božjim očima. A koliko je to? Neizmjerno! Ne vjeruješ? Pogledaj samo najbliže ti raspelo! Toliko te voli: imenom i prezimenom: Filip, Petra, Marta, Ivana, Stjepan, Zlatko, Vesna, Vladimir. Lijepo je to rekao sv. Augustin: Bog me voli kao da sam njegovo jedino dijete!

Potreban nam je odnos otvorenog djetinjeg prihvaćanja naspram samih sebe: da prihvatimo sebe onakvima kakvi jesmo. Onakvim kakvo dijete postaje zahvaljujući svojoj ljubavi. Čudesna je to lekcija Boga koji se skriva u najmanjem – u djetetu. Zato, svjesni ljubavi Očeve, zastanimo na kraju ovoga razmatranja i upitajmo se: kakve će moje ruke biti danas prema sestri, bratu? Hoću li se boriti s njima, nadmetati? Ili ću pak raširiti svoje ruke te zagrliti, pomoći, utješiti?

Vlč. Filip Marić, upravitelj župe Jastrebarsko.