SVAKODNEVNO U 7:30 Vlč. Damir Ocvirk: Istinsko umiranje u Gospodinu uvodi nas u slavu uskrsnuća

ČITANJA:

Jr 31,31-34;

Ps 51,3-4.12-15;

Heb 5,7-9;

Iv 12,20-33

Tekst evanđelja:

U ono vrijeme: Među onima koji su se došli klanjati na blagdan bijahu i neki Grci. Oni pristupe Filipu iz Betsaide galilejske pa ga zamole: »Gospodine, htjeli bismo vidjeti Isusa.« Filip ode i kaže to Andriji pa Andrija i Filip odu i kažu Isusu. Isus im odgovori: »Došao je čas da se proslavi Sin Čovječji. Zaista, zaista, kažem vam: ako pšenično zrno, pavši na zemlju, ne umre, ostaje samo; ako li umre, donosi obilat rod. Tko ljubi svoj život, izgubit će ga. A tko mrzi svoj život na ovome svijetu, sačuvat će ga za život vječni. Ako mi tko hoće služiti, neka ide za mnom. I gdje sam ja, ondje će biti i moj služitelj. Ako mi tko hoće služiti, počastit će ga moj Otac. Duša mi je sada potresena i što da kažem? Oče, izbavi me iz ovoga časa? No, zato dođoh u ovaj čas! Oče, proslavi ime svoje!« Uto dođe glas s neba: »Proslavio sam i opet ću proslaviti!«

Mnoštvo koje je ondje stajalo i slušalo govoraše: »Zagrmjelo je!« Drugi govorahu: »Anđeo mu je zborio.« Isus na to reče: »Ovaj glas nije bio poradi mene, nego poradi vas. Sada je sud ovomu svijetu, sada će knez ovoga svijeta biti izbačen. A ja kad budem uzdignut sa zemlje, sve ću privući k sebi.«

To reče da označi kakvom će smrću umrijeti.

Riječ Božju tumači vlč. Damir Ocvirk:

U današnjem evanđeoskom odlomku Isus naviješta svoj čas. Naviješta način smrti, a Otac koji je na nebesima potvrđuje slavu njegova mesijanskoga poslanja. Isus kaže kako Očev glas koji se čuo u trenutku objave njegove smrti nije bio zbog njega samoga, nego zbog nas, zbog naše sigurnosti da je Isus pravi i jedini otkupitelj. I njegova smrt nije bila zbog njega samoga, nego zbog nas i našega spasenja. Uistinu, Bog ništa nije zadržao za sebe – sve daje nama – svega sebe daje nama. U trenutku njegova predanja na križu, on nas sve privlači k sebi da nas uvede u vječni život.

Time nam Isus pokazuje put u vječnost. To je put umiranja da bi se živjelo. Ne samo umiranja kao prestanaka rada životnih funkcija, već umiranja sebi, svojim sebičnostima i lažnim interesima. Istinsko umiranje u Gospodinu, uvodi nas u slavu uskrsnuća. Zato i Isus kaže u današnjem evanđelju: Ako pšenično zrno, pavši na zemlju, ne umre, ne može donositi obilat rod. Drugim riječima, život ima samo onaj tko se ne zatvara sam u sebe nego je otvoren novom životu. To se može shvatiti na dva upotpunjujuća i međusobno neodvojiva načina. Kao prvo biti otvoren novom životu znači vjerovati u novi način vlastite egzistencije koja se ostvaruje u uskrsnuću. A kao drugo, ne manje važno, biti otvoren životu znači prihvaćati život drugog ljudskog bića, a to se ostvaruje služenjem. Isus doduše govori o onima koji hoće služiti njemu, ali služiti Isusu znači prepoznavati sliku Božju u svakom čovjeku. U svakom slučaju, novi savez koji je najavio prorok Jeremija nije upisan na kamene ploče, i Boga se ne može spoznati u slovu zakona, nego u zajedništvu s drugim ljudima.

Današnje evanđelje nam poručuje kako i mi moramo s Kristom umrijeti, ako hoćemo da iz našeg groba iznikne novi život u uskrsnuću našega tijela. To umiranje s Kristom nije samo onaj posljednji čas kojim će završiti naš ovozemaljski život. Kršćanin vjernik mora svakodnevno umirati s Kristom. Svaka žrtva koju podnesemo za ljubav Bogu ili bližnjemu je dio te naše smrti, toga našeg umiranja. I ova korizma sa svojim elementima: postom, opraštanjem, molitvom, ljubavlju je naše umiranje s Kristom.

Još je jedna stvar presudno važna: ne pratimo mi Isusa u njegovoj muci i umiranju. Isus zapravo prati nas u svim našim mukama i u svakodnevnom našem umiranju. U svakoj svetoj misi, svetoj žrtvi Isusove smrti i uskrsnuća, Isusovo tijelo u svetoj hostiji pada u zemlju našega tijela da ga sjedini sa sobom za prijelaz kroz smrt i grob u slavu uskrsnuća.

Vlč. Damir Ocvirk, župnik župe sv. Josipa sa zagrebačke Trešnjevke