SVAKODNEVNO U 7:30 Vlč. Damir Ocvirk: Bog ne želi da budemo sami i bolesni!

ČITANJA:

Ez 47,1-9.12;

Ps 46,2-3.5-6.8-9;

Iv 5,1-3a.5-16

Tekst evanđelja:

Bijaše židovski blagdan pa Isus uziđe u Jeruzalem. U Jeruzalemu se kod Ovčjih vrata nalazi kupalište koje se hebrejski zove Bethzatha, a ima pet trijemova. U njima je ležalo mnoštvo bolesnika — slijepih, hromih, uzetih.

Bijaše ondje neki čovjek koji je trpio od svoje bolesti trideset i osam godina. Kad ga Isus opazi gdje leži i kada dozna da je već dugo u tome stanju, kaže mu: »Želiš li ozdraviti?« Odgovori mu bolesnik: »Gospodine, nikoga nemam tko bi me uronio u kupalište kad se voda uzbiba. Dok ja stignem, drugi već prije mene siđe.« Kaže mu Isus: »Ustani, uzmi svoju postelju i hodi!« Čovjek odmah ozdravi, uzme svoju postelju i prohoda.

Toga dana bijaše subota. Židovi su stoga govorili ozdravljenome: »Subota je! Ne smiješ nositi postelju svoju!« On im odvrati: »Onaj koji me ozdravi reče mi: ‘Uzmi svoju postelju i hodi!’« Upitaše ga dakle: »Tko je taj čovjek koji ti je rekao: ‘Uzmi i hodi?’« No ozdravljenik nije znao tko je taj jer je Isus nestao u mnoštvu što se ondje nalazilo. Nakon toga nađe ga Isus u Hramu i reče mu: »Eto, ozdravio si! ‘Više ne griješi da te što gore ne snađe!« Čovjek ode i javi Židovima da je Isus onaj koji ga je ozdravio. Zbog toga su Židovi počeli Isusa napadati što to radi subotom.

Riječ Božju tumači vlč. Damir Ocvirk:

Isus se nalazi među mnoštvom bolesnika, slijepih, hromih i uzetih. Svi oni čekaju da se okupaju u hramskom kupalištu kako bi zadobili ozdravljenje. Isusov se pogled zadržava na jednom bolesniku, koji nije samo nemoćan, već je i sam. Nema nikoga tko bi ga uronio u kupalište kad se voda uzbiba.

Nevolja ovoga čovjeka nije samo njegova bolest, već i njegova samoća. Samoća je možda i veća tegoba od bolesti. Kako je teško biti sam, ne imati nikoga kao pomoćnika na putu ozdravljenja – bilo onog tjelesnog ili duhovnog.

Bog ne želi da budemo sami i bolesni. Kad je Bog stvarao svijet, stvorio je čovjeka kao zajedništvo muškarca i žene. Kad je Bog spašavao svijet, mukom i smrću svojega Sina, izlio je Duha Svetoga po kome se rodila Crkva, kako se čovjek ne bi spašavao sam nego u zajednici i pomoću zajednice.

Isus se u ovom evanđeoskom odlomku pokazuje kao onaj koji ima vlast nad bolešću, kao liječnik. On jasno upućuje kako nadilazi vodu kupališta, kako je on potrebno zdravlje. Ne samo zdravlje koje omogućuje da uzmemo svoju postelju i hodimo, nego nas odrješuje od grijeha i daruje duhovno zdravlje: Evo ozdravio si! Više ne griješi!

Papa Franjo – govoreći o svetome Josipu u svome Apostolskome pismu – ističe Josipovu otvorenost u prihvaćanju Božjeg plana s njime. Ističe kako se život svakoga od nas može čudesno promijeniti i pokrenuti ako prihvatimo Boga i njegovu radosnu vijest. U odlomku koji nosi naslov ‘Otac koji prihvaća’, Papa nam ovako opisuje svetoga Josipa:

Josip nije pasivno rezigniran čovjek već hrabro i čvrsto proaktivan. Prihvaćanje je izraz dara snage Duha Svetoga koji se očituje u našem životu. Samo nam Gospodin može dati snagu da prihvatimo život kakav jest, sa svim njegovim kontradiktornostima, frustracijama i razočaranjima. Isusov dolazak među nas Očev je dar koji nam omogućuje da se pomirimo s tijekom vlastite povijesti, čak i kad ju ne razumijemo u potpunosti.

Kao što je Bog rekao našem Svecu: „Josipe, sine Davidov, ne boj se“ (Mt 1, 20), čini se da i nama ponavlja: „Ne boj se!“. Potrebno je ostaviti po strani ljutnju i razočaranje i prihvatiti ih – čak i kad se nešto dogodi kako nismo željeli – ne pasivnom rezignacijom, već nadom i hrabrošću. Prihvaćanje života na ovaj način uvodi nas u njegov skriveni smisao. Život svakoga od nas može se čudesno ponovno pokrenuti ako nađemo hrabrosti živjeti prema onomu što nam govori Evanđelje. Nije važno čini li se da je sve pošlo po zlu ili da se neke stvari ne mogu popraviti. Bog može učiniti da cvijeće nikne među kamenjem. Čak i ako nam srce nešto prigovara, On je „veći od našega srca i znade sve“ (1 Iv 3, 20).

Duhovni put koji nam Josip pokazuje nije put objašnjavanja, već prihvaćanja. Tek polazeći od prihvaćanja, od pomirenja, možemo početi nazirati širu povijest i njezino dublje značenje.

Vlč. Damir Ocvirk, župnik župe sv. Josipa sa zagrebačke Trešnjevke