SVAKODNEVNO U 7:30 Vlč. Antun Kolić: Gospodin se ne miri s činjenicom da ni jedna osoba bude izgubljena

Evanđelje dana: Lk 15,3-7

U ono vrijeme: Reče Isus farizejima i pismoznancima ovu prispodobu: »Tko to od vas, ako ima sto ovaca pa izgubi jednu od njih, ne ostavi onih devedeset i devet u pustinji te pođe za izgubljenom dok je ne nađe? A kad je nađe, stavi je na ramena sav radostan pa došavši kući, sazove prijatelje i susjede i rekne im: ’Radujte se sa mnom! Nađoh ovcu svoju izgubljenu.’ Kažem vam, tako će na nebu biti veća radost zbog jednog obraćena grešnika negoli zbog devedeset i devet pravednika kojima ne treba obraćenja.«

Riječ Božju tumači vlč. Antun Kolić:

Dragi slušatelji, sestre i braćo u Kristu, danas je svetkovina Presvetog Srca Isusova. Svetkovina Presvetog Srca Isusova slavi se već nekoliko stoljeća, ali ga je tek 1859. godine papa Pio IX. uvrstio među blagdane koje slavi cijela Crkva. Prve pobožnosti Srcu Isusovu nalazimo kod srednjovjekovnih mistika, kao što su Julijana iz Norwicha, Francisca Rimska i sv. Bonaventura. U 16. stoljeću posebno su tu pobožnost njegovali isusovci i kartuzijanci. Glavni poticaj za uvođenjem ove svetkovine bilo je ukazanje Srca Isusova sv. Margareti Mariji Alacoque, od 1673. do 1675. godine. Za vrijeme tijelovske osmine godine 1675. Isus joj je dao nalog za uvođenje tog blagdana, ali je tek osamdesetak godina kasnije papa Klement XIII. to dopustio s time da svaka zajednica mora imati odobrenje za slavlje blagdana. Pošto se brzo proširilo slavlje tog blagdana i skoro sve zajednice su imale dopuštenje za slavlje, papa Pio IX. ga je uvrstio među svetkovine koje se slave u cijeloj Crkvi. Presveto Srce Isusovo se slavi drugi petak poslije Tijelova. No, što nam danas Božja riječ govori?

Svima nam je poznata slika dobrog pastira koji na svojim ramenima nosi izgubljenu ovcu. Ta slika oduvijek predstavlja Isusovu brižnost prema grešnicima i milosrđe Boga koji se ne miri s time da izgubi ikoga od njih. Prispodobu je ispripovijedao Isus kako bi ljudima pomogao shvatiti da njegova blizina grešnicima ne smije sablažnjavati, već naprotiv navesti sve na ozbiljno razmišljanje o tome kako živimo svoju vjeru. U toj zgodi na jednoj strani vidimo grešnike koji dolaze k Isusu slušati ga a na drugoj strani sumnjičave zakonoznance, pismoznance koji odlaze od njega zbog tog njegovog ponašanja. Odstupaju zato što se Isus približava grešnicima. Bili su naduti, oholi, držali se pravednicima.

Prispodoba se vrti oko tri lika: pastira, izgubljene ovce i ostatka stada. No, jedini koji djeluje je pastir, a ne ovce. Pastir je dakle pravi glavni lik i sve ovisi o njemu. Uvod u prispodobu predstavlja pitanje: “Tko to od vas, ako ima sto ovaca pa izgubi jednu od njih, ne ostavi onih devedeset i devet u pustinji te pođe za izgubljenom dok je ne nađe?”. Riječ je o paradoksu koji baca sumnju na pastirov postupak: je li mudro ostaviti onih devedeset i devet zbog jedne ovce? I još k tome ne na sigurnom u ovčinjaku, već u pustinji? Prema biblijskoj tradiciji pustinja je mjesto smrti gdje je teško naći hranu i vodu, gdje je čovjek bez krova nad glavom i prepušten na milost i nemilost divljim zvijerima i razbojnicima. Što može učiniti devedeset i devet nezaštićenih ovaca? Paradoks se međutim nastavlja tvrdnjom da pastir, pošto je našao ovcu, “stavi je na ramena sav radostan pa došavši kući, sazove prijatelje i susjede i rekne im: ‘Radujte se sa mnom!’”. Čini se dakle da se pastir ne vraća u pustinju po cijelo stado! Zaokupljen tom jednom ovcom kao da je zaboravio ostalih devedeset i devet. No, zapravo tomu nije tako.

Ono čemu nas Isus želi poučiti jest da nijedna ovca ne može biti izgubljena. Gospodin se ne može pomiriti s činjenicom da i samo jedna osoba bude izgubljena. Bog postupa kao onaj koji se daje u potragu za izgubljenom djecom, a zatim slavi i raduje se što ih je ponovno pronašao. To je neodoljiva želja: niti devedeset i devet ovaca ne može zaustaviti pastira i držati ga zatvorena u ovčinjaku. On je mogao ovako rasuđivati: “Da vidimo: imam devedeset i devet, izgubio sam jednu od njih, ali to nije veliki gubitak”. No, on ide tražiti onu jednu, jer svaka od njih je veoma važna za njega i upravo ona je najpotrebitija, najnapuštenija, najodbačenija; i on je ide tražiti. Svima nam stavlja do znanja jedno: milosrđe prema grešnicima je način na koji Bog djeluje i tome milosrđu on je apsolutno vjeran: nitko i ništa ga ne može odvratiti od njegove volje za spasenjem. Bogu je naša trenutna kultura odbacivanja potpuna nepoznanica, kod Boga toga nema. Bog ne odbacuje nikoga; Bog ljubi sve, traži sve: jednog po jednog! On ne zna za izraz “odbaciti ljude”, jer je sav ljubav i milosrđe.

Na kraju izmolit ćemo molitvu Presvetom Srcu Isusovu:

Presveto Srce Isusovo, pomozi nam u našim poteškoćama i problemima, tješi nas u našim patnjama, budi nam utočište protiv svakog zla u ovom svijetu, blagoslovi naš rad, posao, učenje i igru, daj nam milost da budemo blagi i nadvladamo svaku srdžbu i ljutnju, blagoslovi mirom, zdravljem i srećom sve članovi obitelji, ispuni svoje svećenike milošću Duha Svetoga da privode k tebi sva srca ljudi. Isuse, neka ova molitva kojom se predajemo tvome srcu, bude poticaj za naše osobno obraćenje i put do istinske molitve i svetosti. Isuse, budi središte našeg bića, budi središte naših obitelji, budi središte naše župne zajednice, budi središte cijeloga našeg hrvatskog naroda, ti koji s Bogom Ocem u jedinstvu Duha Svetoga živiš i kraljuješ u vijeke vjekova. Amen!

Presveto Srce Isusovo – smiluj nam se!

Vlč. Antun Kolić, župnik Sveta tri kralja, Karlovac – Banija.