SVAKODNEVNO U 7:30 Vjera i nada otvaraju srce

ČITANJA:

1Sam 4,1-11

Ps 44

Mk 1,40-45

Tekst evanđelja:

U ono vrijeme: Dođe Isusu neki gubavac, klekne i zamoli: »Ako hoćeš, možeš me očistiti!« Isus ganut pruži ruku, dotače ga se pa će mu: »Hoću, budi čist!« I odmah nesta s njega gube i očisti se. Isus se otrese na nj i odmah ga otpravi: »Pazi, nikomu ništa ne kazuj, nego idi, pokaži se svećeniku i prinesi za svoje očišćenje što propisa Mojsije, njima za svjedočanstvo«. Ali čim iziđe, stane on uvelike pripovijedati i razglašavati događaj tako da Isus više nije mogao javno ući u grad, nego se zadržavao vani na samotnim mjestima. I dolažahu k njemu odasvud.

Riječ Gospodnja.

Riječ Božju tumači mr. sc. vlč. Stjepan Matezović, duhovnik Bogoslovnog sjemeništa u Đakovu, predavač na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Đakovu:

Dragi Isusovi prijatelji!

„Dođe Isusu neki gubavac, klekne i zamoli…“ Dođe nam bolest, i odmah se osjećamo da ničemu ne koristimo, da smo svima teret, da trebamo biti sami i ne mučiti ni sebe ni drugoga do sebe. I mnogi su se pitali, pitaju i pitat će se o gdje li je tu Bog u svemu, zašto dopušta baš sada to? S druge strane kako ohrabrujuće i zadivljujuće zvuče riječi iz usta istih tih bolesnih: „moj velečasni, kako bi mi tek bilo teško da Bog nije sa mnom…?. Kleknimo, zamolimo i gledajmo ovaj predivni susret s Isusom.

Gubavac ne gubi nadu, ne gubi vjeru da može, da treba i da postoji trenutak u kojem će biti drugačije. Njegovo tijelo govori suprotno, malo pomalo gubi dio svoga tijela, ali ne gubi vjeru i nadu da ima Netko tko može. Dođe, klekne, zamoli „…Ako hoćeš možeš me očistiti!…“ Koje li hrabrosti krenuti „izvan tabora“ zaobići svakoga, suprotstaviti se svakomu tko mu priječi i doći pred Onoga u kojega vjeruje da jedini može; koje li vjere u Jednoga za kojega je čuo, za kojega je iz daljine vidio i da hoće i da može ozdraviti i duh i tijelo; kojega li povjerenja stavljajući se u odluku Onoga koji može, ne znajući je li ozdravljenje u planu Onoga koji ga je stvorio. Ovaj „ako“ tako snažno sadrži povjerenje i prihvaćanje „ako hoćeš, možeš!“, ali i ako „nećeš“ ja ne gubim nadu i povjerenje u tvoj božanski plan za mene, moj život. Vjera i nada ovom gubavcu otvaraju srce, tjeraju ga kleknuti i prihvatiti čak i „rizik“ Božjeg plana s njime.

Evo nam znaka i primjera koji svijetli kao putokaz našim životnim stvarnostima. Duh vjeran i pun nade koji gleda prema naprijed, u daljinu, dolazi, kleči, moli, prihvaća.
„…Isus, ganut, pruži ruku i dotače ga se…“ Naš Bog je osjećajni Bog, pun ljubavi prema onima koji Ga zazivaju. U Isusu nam se takvim pokazuje, takav kakav jest. Snaga vjere i nade našeg Isusa toliko gane, toliko „oboruža“ da nema onoga kojemu, na svoj način, neće pružiti ruku, dotaknuti ga, pokazati mu svoju ljubav. Kako je lijepo svakoga dana osjetiti Isusovu ruku koja nas dotiče, koja govori „Hoću!“. Hoću, možda ne kako ti zamišljaš, ali moja ruka te dotiče, pridiže, jer ganut sam tvojom vjerom, tvojom nadom. Kako li je lijepo svakoga dana osjetiti Isusa, koji nas dotiče i snagu daje za novi dan. Jesmo li toga Isusa svjesni?!

Ne gubite povjerenje, ne gasite nade, kakva god vam životna situacija bila! Ne sputavajte duh vjere, duh nade, duh povjerenja koji pridiže klonulu glavu, učvršćuje trome korake. Dođite, kleknite, zamolite.

Imamo izbor: Ne doći, ne kleknuti, ne zamoliti, te tako zauvijek imati glavu klonulu, tužnu, zatvorenu u sebe, korak trom i „izvan tabora“ ili ohrabriti se: dolaziti Mu, klečati, moliti Ga, tražiti Ga te tako zauvijek imati božansku Ruku na svojemu ramenu, biti čisti, pretvoriti svoj križ ili križeve u blagoslove i životnu snagu, božanski osmijeh koji nosi prema naprijed. Što ću danas izabrati?

Gospodine Isuse, zahvaljujem ti na svakom mojem križu, jer on me čini bližem Tebi. Zahvaljujem ti na logici vjere, nade i ljubavi koja se ne može mjeriti s logikom svijeta i mene čovjeka. Očisti me od mojega pesimizma, gube današnjeg svijeta. Očisti me od traženja svoje koristi i želja. Budi mi Ti jedina slast i utjeha.