SVAKODNEVNO U 7:30 Veličina Božja ostvaruje se u čovjekovoj otvorenosti, slobodi i poniznosti

ČITANJA:

od dana: Post 1,1-19;

Ps 104,1-2a.5-6.10.12.24.35c;

Mk 6,53-56

Tekst evanđelja:

U ono vrijeme: Pošto Isus i njegovi učenici doploviše na kraj, dođu u Genezaret i pristanu. Kad iziđu iz lađe, ljudi ga odmah prepoznaju pa oblete sav onaj kraj. I počnu donositi na nosilima bolesnike onamo gdje bi čuli da se on nalazi. I kamo bi god ulazio – u sela, u gradove, u zaseoke – po trgovima bi stavljali bolesnike i molili ga da se dotaknu makar skuta njegove haljine. I koji bi ga se god dotakli, ozdravljali bi.

Riječ Gospodnja.

Riječ Božju tumači preč. Ivan Lukić:

Braćo i sestre!

Odlomak iz evanđelja po Marku koji smo čuli, lijepo i jednostavno opisuje kako su ljudi odmah prepoznali Isusa, čim je s učenicima izašao iz lađe. Nekoliko pak redaka prije čitamo o drugačijoj situaciji: Isus hoda po moru i apostoli ga ne prepoznaju sve dok im nije progovorio. O srcu onoga koji gleda, traži čezne ovisi što će vidjeti.

Žalosno je čuti iz Isusovih usta da govori o stvrdnutom srcu koje susreće i u tom slučaju ne može učiniti ništa. Upravo taj problem spominje kao glavnu prepreku da se shvati i doživi čudo ili ozdravljenje, otvori mogućnost da se čovjek približi Bogu i u njemu doživi spasenje. Stvrdnuto srce ne dopušta da se u njemu rodi vjera koja oslobađa, ne dopušta da raste nada koja donosi radost i da se u njemu trajno nastani Božja ljubav koja ozdravlja i mijenja čovjeka i čitav njegov svijet.

Od samoga početka evanđelja po Marku opisana su mnoga čudesa i ozdravljenja. Ono što Isus želi da se shvati iz svega što je govorio i činio jest to da nema druge Istine, drugoga Puta i Života osim Boga, tj. u Bogu.

Isus dolazi do nas, Isus prvi prilazi u svakom trenutku našega života. Kako to da se često čini da je Isus nestao, a problem nastao ili narastao? Lako se izgubi nadu, lako se izgubi radost, lako je stati i predati se pred teškoćama života, pred valovima koji su veći od nas. Za to se ne treba puno truditi.

Suprotnost stvrdnutom srcu jest otvoreno i široko srca koje prima ljubav, doživljava radost, susreće i grli Boga i bližnjega, a u tom susretu i samo biva ispunjeno, osjeća blizinu. Upravo to je važno za nas postići svakoga dana, biti zagledani u Boga, u njemu naći smisao, snagu i spasenje. Živjeti od Njega i za Njega, svjedočeći ljepotu zajedništva s Bogom svakom čovjeku. Put jer to koji Crkva ocrtava u Jubilarnoj godini 2025. kao put spasenja za svakog čovjeka – ojačati u srcu vjeru koja će djelotvornom i konkretnom ljubavlju donijeti nadu svakome čovjeku.

Spominjući se na poseban način bl. Alojzija Stepinca, u njemu prepoznajemo ostvarenje današnjih promišljanja. Njegovo otvoreno srce nije nikada gubilo nadu, njegova vjera ostala je čvrsta pred svim valovima, napadima i prolaznim veličinama, ljubav u njegovu srcu svakog trenutka se samo povećavala i snažno ga vezala za Boga i Crkvu. Nije bio zagledan u prolazno, nego je dobro vidio što je vječno. Nije grčevito spašavao svoj zemaljski život, nego se više trudio očuvati vječni život. Nije gubio nadu niti jednoga trenutka: i kad su ruke bile vezane on je govorio da su na molitvu sklopljene.

U Boga trebamo biti zagledani, jer ćemo samo tako biti u mogućnosti poput bl. Alojzija gledati čudesa i ozdravljenja, nadu i radost, doživljavati u vjeri Božju blizinu i ljubav, čak i kad bi se svima drugačije činilo. To je veličina Božja, koja se ostvaruje u našoj otvorenosti, slobodi i poniznosti.