SVAKODNEVNO U 7:30 Tko prima dijete, prima Isusa!
fra Marinko Vukman. Foto: Petar Malbaša
fra Marinko Vukman. Foto: Petar Malbaša
ČITANJA:
Ez 18, 1-10.13b.30-32
Ps 51, 12-15.18-19
Mt 19, 13-15
Tekst evanđelja:
U ono vrijeme: Doniješe Isusu dječicu da na njih stavi ruke i pomoli se. A učenici im branili. Nato će im Isus: »Pustite dječicu i ne priječite im k meni jer takvih je kraljevstvo nebesko!« I položi ruke na njih pa krene odande.
Riječ Božju tumači fra Marinko Vukman:
Poznat je Isusov odnos prema malenima. Sva trojica sinoptika – Mt, Mk i Lk – donose zgodu o Isusovu susretu s djecom.
Ljudi su čuli za Isusa da ima neke neobične moći iscjeljivanja od raznih vrsta bolesti, da je nekada dosta približiti mu se i izraziti vjeru u njega, u Boga, i bolesnik odmah bude posve zdrav. A pogotovo da ga se netko dotakne rukom ili ga vjerom potegne za haljinu.
Učenici, znajući kakav će nered nastati ako svaki otac i svaka mati donese svoje dijete, a neke i po dvoje, da najprije protumače Gospodinu o kakvoj se bolesti i nemoći radi, kako su nosili djecu raznim travarima, ali nikakve koristi. Učenici oštro nastupaju i traže od nazočnih da se ne približavaju Učitelju i da ga ne smetaju. Oni su ovim željeli samo zaštititi Isusa od ljudske fizičke navale. Apostoli su se osjećali kao neka Isusova tjelesna garda, i nisu dopuštali da mu svatko dosađuje svojim pričama o bolestima.
Gospodin upozori svoje učenike da tako ne rade. Neka pripuste djecu k njemu. Evanđelist Matej izričito kaže da su ljudi željeli da Isus na njih „stavi“ ruke i da se pomoli Bogu. Isus to čini s ljubavlju i moći. Kako se koje dijete donese, on ga blagoslovi te se kratko pomoli nad njim za njegovu budućnost. Daje učenicima primjer kako će i sami to činiti.
Nekom drugom zgodom Gospodin izlaže apostolima i svima nazočnima veliko božansko načelo: “Tko god jedno ovakvo dijete primi u moje Ime, mene prima. A tko mene prima, ne prima mene, nego onoga koji mene posla” (Mk 9,37). Što to znači: Tko ovakvo dijete prima? Pa eto to: da ga postavi na noge, da mu pomogne da ozdravi, da mu udovolji fizičkim potrebama, da ga napoji, nahrani, obuje, umije, obuče, začešlja, dugmeta pokopča, da mu se omogući igrati, da ga nauči govoriti, Bogu se moliti. Od maloga ne možeš ništa primiti, nego njega moraš svega primiti sa svim njegovim potrebama. Tko njega prima, Isusa prima. Tko njemu daje, Isusu daje. Tko pomaže i služi takvo dijete, od začeća i rođenja, koje ni u čemu nije značajno u očima svijeta, taj služi i ljubi samoga Isusa: Istinu, Put i Život. A kada je još k tomu dijete s poteškoćama u razvoju, i kada se kao takvo životno “zagrli”, tek je onda puna identifikacija s Isusom i s Ocem njegovim na nebesima. Isus ostaje pri svojoj riječi i obećanju, a riječ mu je toliko jednostavna da je nam, koji smo tako komplicirani, gotovo neshvatljiva.