SVAKODNEVNO U 7:30 Sprženi Samarijanci

ČITANJA:

Zah 8,20-23;

Ps 87,1-7;

Lk 9,51-56

Tekst evanđelja:

Kad su se navršili dani da bude uznesen, krenu Isus sa svom odlučnošću prema Jeruzalemu. I posla glasnike pred sobom. Oni odoše i uđoše u neko samarijsko selo da mu priprave mjesto. No ondje ga ne primiše jer je bio na putu u Jeruzalem. Kada to vidješe učenici Jakov i Ivan, rekoše: »Gospodine hoćeš li da kažemo neka oganj siđe s neba i uništi ih?« No on se okrenu i prekori ih. I odoše u drugo selo.

Riječ Božju tumači fra Stipo Kljajić:

Nisu tako rijetke situacije u kojima se nasilje čini kao jedino logično rješenje. Nisu u našim životima rijetki ni ljudi kojih bismo se najradije riješili jednom zauvijek. Možda to nećemo reći javno i na glas, no nekim bismo se ljudima rado osvetili – iako znamo da nam osveta u konačnici neće donijeti ništa dobroga. Možda ne idemo dotle da primjenjujemo fizičko nasilje, no nije nam posve strano prekriveno nasilje i izakulisna osveta. Borba s osvetom i nasiljem je životna borba koje nisu lišeni ni vjernici.

O toj borbi govori i današnji evanđeoski odlomak. Isus je na putu u Jeruzalem: svjesno i odlučno, sa svom odlučnošću kako se kaže u evanđelju, odlazi na mjesto svoje muke i smrti. I kao da to samo po sebi već nije dovoljno teško i mučno, na tom putu se susreće s još dodatnih problema. Samarijanci među koje je poslao svoje učenike da mu priprave mjesto, za prenoćište, za konak, odbijaju ga primiti. To ozbiljno ljuti njegove učenike, Jakova i Ivana, te oni od Isusa traže dopuštenje da spale to selo. Isus to odlučno odbija i prekorava ih. Nakon toga jednostavno odlaze u drugo selo.

Kratak opis a pitanja mnogo. Zašto Samarijanci ne primaju Isusa? Zašto Jakov i Ivan reagiraju tako osvetnički? Zašto od Isusa traže dopuštenje? Zašto ih Isus prekorava? Zašto odlaze u drugo, a ne u to selo? Pitanjima nema kraja.

Samarijanci ne primaju Isusa ne zbog njegovog naučavanja i djelovanja, ne zbog toga što se ne slažu s njegovim naukom, nego zbog toga što ide u Jeruzalem. Naime, Samarijanci i Židovi su bili članovi jednog te istoga naroda. No, padom Samarije, odnosno Sjevernog kraljevstva (722. pr. Kr.) jedan dio Židova ne odlazi u progonstvo nego ostaje na svojoj zemlji i brakovima se miješa s Asircima, okupatorima. Od tada počinju netrpeljivosti između Židova koji su ostali odnosno Samarijanaca i Židova koji su se vratili ili preselili u Judeju: između pod navodnicima čistih i jednako po navodnicima onečišćenih Židova. S druge strane, Samarijanci ne prihvaćaju Jeruzalem kao kultno mjesto, kao glavno religiozno središte, nego priznaju samo svoje svetište na brdu Gerazimu. Od tada traje rivalstvo između Hrama u Jeruzalemu i svetišta na Gerazimu. Zbog tog rivalstva i netrpeljivosti Samarijanci ne primaju hodočasnike koji odlaze u Jeruzalem. Zato se u današnjem evanđelju izričito i kaže da ne primaju Isusa „jer je bio na putu u Jeruzalem“.

Samarijanci, dakle, ne prihvaćaju Isus ne zbog Isusa kao takvoga, nego zbog toga što ide u Jeruzalem. No, i to je dovoljno Jakovu i Ivanu, dvojici od trojice Isusovih najbližih učenika, da reagiraju tako brutalno. Oni bi ih samo zbog toga ni manje ni više nego spalili. Oni od Isusa traže još samo dopuštenje da to učine. Doslovan bi prijevod njihove izjave glasio: Gospodine, ako želiš, reći ćemo da s nema siđe oganj i da ih uništi. Dakle, oni će reći, oni misle da to mogu i još im treba samo Isusovo odobrenje, potvrda. Oni su presudu već donijeli, oni su odlučili da je njihovo odbijanje Isusa vrijedno takve osvete i kazne. Oni su, pod krinkom obrane i zaštite Isusa, spremni drugima nauditi, štoviše posve ih uništiti. Oni će zbog toga biti nazvani sinovima groma (Boanerges) – no sam je naziv puno ljepši od onoga što su bili spremni učiniti.

A Isus, što on čini? On se okrenu i prekori ih. Okrenu i – moglo bi se nadodati – ošinu ih pogledom. Kada da ni sam ne može vjerovati što čuje. Nakon toliko godina provedenih s njim, nakon toliko pouka o tome da je nasilje zlo i da osveta nije u njegovom nauku, njegovi najbliži učenici bi posegli za osvetom, štoviše za ubijanjem zbog jednog uskraćenog konaka.

Sinovi groma, osobe spremne na ekstremno nasilje, neće nažalost biti kršćanstvu nikada strane, sve do današnjeg vremena. Svaki malo će se nasilje – i to u Isusovo ime – propagirati kao jedino rješenje, i Isusovu nenasilnu poruku koristiti za najnasilnije metode. Osobito ako su u pitanju drugi, Samarijanci ove ili one vrste. Kršćani, i današnji, su stvarno ili željom nerijetko spremni spržiti druge. Njih, odnosno nas, Isus također ošima pogledom i prekorava. Pitanje je čujemo li ga. Amen