SVAKODNEVNO U 7:30 Spremnost ustati na Božji poziv

ČITANJA:

Ez 47,1-9.12;

Ps 46,2-3.5-6.8-9;

Iv 5,1-3a.5-16

Tekst evanđelja:

Bijaše židovski blagdan pa Isus uziđe u Jeruzalem. U Jeruzalemu se kod Ovčjih vrata nalazi kupalište koje se hebrejski zove Bethzatha, a ima pet trijemova. U njima je ležalo mnoštvo bolesnika — slijepih, hromih, uzetih.

Bijaše ondje neki čovjek koji je trpio od svoje bolesti trideset i osam godina. Kad ga Isus opazi gdje leži i kada dozna da je već dugo u tome stanju, kaže mu: »Želiš li ozdraviti?« Odgovori mu bolesnik: »Gospodine, nikoga nemam tko bi me uronio u kupalište kad se voda uzbiba. Dok ja stignem, drugi već prije mene siđe.« Kaže mu Isus: »Ustani, uzmi svoju postelju i hodi!« Čovjek odmah ozdravi, uzme svoju postelju i prohoda.

Toga dana bijaše subota. Židovi su stoga govorili ozdravljenome: »Subota je! Ne smiješ nositi postelju svoju!« On im odvrati: »Onaj koji me ozdravi reče mi: ‘Uzmi svoju postelju i hodi!’« Upitaše ga dakle: »Tko je taj čovjek koji ti je rekao: ‘Uzmi i hodi?’« No ozdravljenik nije znao tko je taj jer je Isus nestao u mnoštvu što se ondje nalazilo. Nakon toga nađe ga Isus u Hramu i reče mu: »Eto, ozdravio si! ‘Više ne griješi da te što gore ne snađe!« Čovjek ode i javi Židovima da je Isus onaj koji ga je ozdravio. Zbog toga su Židovi počeli Isusa napadati što to radi subotom.

Riječ Gospodnja.

Riječ Božju tumači vlč. Krešimir Haramija, župni vikar u župi Uznesenja BDM – Zagreb Stenjevec:

Čovjek današnjega vremena ne razlikuje se puno od čovjeka Isusovoga vremena. Unatoč tome što smo svi mi koji živimo nakon Krista i koji smo udovi Crkve kojoj je glava sam Krist, dionici njegovog otkupiteljskog djela, mnogi nismo imuni na probleme kao što su bezvoljnost, očaj, osjećaj apsolutne nemoći.

U jedan takav ambijent u ovome evanđeoskom odlomku, Isus dolazi i zatiče mnoštvo potrebitih ljudi – bolesnih, hendikepiranih, usamljenih, ali prije svega duhom klonulih. Kao da se u tom vonju ustajale vode kupališta i ljudskih mirisa bijede više ne može razaznati niti jedna zraka nade. Samo onaj tko smogne toliko snage i pozornosti da uđe u spasonosnu vodu u trenutku kad se ona počne gibati, taj ima šanse za tjelesnim ozdravljenjem. U tom prizoru Isus ugleda jadnog i ostavljenog čovjeka, stopljenog sa svojom posteljom koji je trideset i osam godina nemoćno ležao i čekao da ga netko približi bazenu. Kao da u tom čovjeku gledamo mnoge ljude današnjeg vremena koji su okovani u svoje slabosti do te mjere da nemaju svijest o tome da zapravo puno toga mogu i da nisu nemoćni. I zato Isusovo pitanje tome bolesnome čovjeku ne provocira samo njega, nego i sve nas, sve one koji misle da se ne mogu osloboditi okovanosti svojih duhovnih bolesti. Isus razumljivo, nije htio tim pitanjem donijeti nemir, nego čovjeku koji je izgubio svaku nadu probuditi volju koja je klonula. On trenutno ne gleda stvarnost jer mu je volja kroz tolike godine potpuno oslabila i njegov odgovor puno govori: nema nikoga da mi pomogne, usamljen sam. Nije li to također velika pošast suvremenog čovjeka, čak i vjernika, koji se osjeća nebitnim, ostavljenim i nemoćnim.

I tu opet Isus svojom riječju ozdravlja, odmah i besplatno. Zapovijed „idi i nosi svoju postelju“ nije samo zapovijed „Budi zdrav“ već „idi i svjedoči da ozdravljenje nije plod mašte, već stvarna obnova snage riječju Onoga koji je došao od Oca da liječi i spašava“. Tome će se mnogi usprotiviti kao što su se onda usprotivili legalisti, „čuvari subote“. Oni vide postelju, ali ne vide čovjeka koji je prohodao; vide kršenje propisa, ali ne vide Božje milosrđe.

Isus i tebe danas pita: “Želiš li ozdraviti?” Jesi li se navikao na svoju “postelju” (svoje poroke, samosažaljenje, pasivnost) ili si spreman na Isusov poziv ustati i promijeniti život? Čovjek iz evanđelja je bio sam, ali Isus mu dolazi ususret. Poruka je stoga jasna: nitko nije prepušten sam sebi dokle god je Krist prisutan. Kad primimo milost, pozvani smo “uzeti svoju postelju” – preuzeti odgovornost za svoj život i svjedočiti drugima o Božjem zahvatu, čak i kada okolina to ne razumije ili osuđuje. Najveća opasnost nije tjelesna bolest, već grijeh koji nas odvaja od Izvora života. Istinsko ozdravljenje započinje u susretu s Bogom, u zahvalnosti i odluci za novi, svetiji život.