SVAKODNEVNO U 7:30 Slušaj, radi, poslužuj!

ČITANJA:

Tit 2,1-8.11-14;

Ps 37,3-4.18.23.27.29;

Lk 17,7-10

Tekst evanđelja:

U ono vrijeme: Reče Gospodin: »Tko će to od vas reći sluzi svomu, oraču ili pastiru koji se vrati s polja: ‘Dođi brzo i sjedni za stol?’ Neće li mu naprotiv reći: ‘Pripravi što ću večerati pa se pripaši i poslužuj mi dok jedem i pijem; potom ćeš ti jesti i piti?’ Zar duguje zahvalnost sluzi jer je izvršio što mu je naređeno? Tako i vi: kad izvršite sve što vam je naređeno, recite: ‘Sluge smo beskorisne! Učinismo što smo bili dužni učiniti!’«

Riječ Božju tumači fra Josip Ivanović:

Prateći Isusa na njegovu putu, nakon jučerašnjih čuvajte se, žao mi je i oprosti te umnoži nam vjeru, današnji evanđeoski odlomak o sluzi, orači i pastiru te njihovu gospodaru Luka zaključuje poznatom Isusovom rečenicom: „Sluge smo beskorisne. Učinismo što smo bili dužni učiniti.“

Teško nam je staviti se u poziciju sluge, nazvati se slugama, a još više beskorisnim slugama. Kao da se još više umanjuje važnost sluge. Sluga, poznato nam je, čini ono što mu je činiti: sluša, radi, poslužuje.

Možda bismo u ova tri glagola mogli sažeti Isusov život. On – Sin Božji – iz naklonjenosti i ljubavi prema čovjeku postade čovjekom; u savršenom je posluhu u odnosu prema Ocu. Sluša svoje zemaljske roditelje kojima je povjeren na odgajanje i podizanje. Radi svojim rukama, prolazi zemljom čineći dobro. A konačna njegova gesta sluge jest upravo posluživanje: Krist na svojoj Posljednjoj večeri ustaje od stola, uzima ubrus/ručnik/peškir/šugaman i pere učenicima noge. Velika je to i snažna gesta, prepuna simbolike…; zatim im poslužuje svoje tijelo i krv. To isto čini u svojoj muci, smrti i uskrsnuću. Tu vidimo Boga koji postaje Slugom, i slugu koji služeći postaje Gospodarom. Upravo se u tome krije ljepota i dobrota našega Boga, ali i tajna svakoga od nas, napose tajna uspjeha, uspjeha braka i obitelji, uspjeha društva i Crkve.

Sluge beskorisne, odnosno sluge koje ne traže da im se zahvaljuje, koje nemaju nikakvih prohtjeva. „Mi smo beskorisni sluge“ izraz je poniznosti, raspoloživosti koja je tako dobra za Crkvu i doziva u pamet pravi stav kojim treba djelovati u njoj: ponizno služenje koje nam je Isus pokazao svojim primjerom (papa Franjo).

Možda nam nedostaje upravo te poniznosti. Možda za svoj rad ili nerad očekujemo puno. Možda smo nezahvalni za ono što imamo zavideći onima koji imaju više, a možda s manje truda i napora. Činjenica je da radnik za svoj rad traži svoju plaću, traži ono što mu pripada. Možda više nego ona materijalna sredstva, tražimo poštovanje prema našemu radu i prema nama samima.

Danas nam djeluje kao da Isus igra protiv poštovanja čovjeka, čineći od njega još više poniženo stvorenje jer „sluge smo beskorisne“. No, je li Isusov čin samopredanja ima plaću? Nerijetko se pitamo je li njegova žrtva bila žrtva beskorisnoga sluge jer se svijet i čovjek nisu puno promijenili. I dalje su ostali u svojoj logici priznanja i traženja onoga što im pripada.

Isus, taj sluga beskorisni, ostavlja nam u baštinu „vlastitu beskorisnost“. Znao je on jako dobro da neće svi prihvatiti njegov nauk, da će njegovu smrt smatrati uzaludnom, a njegove učenike beskorisnima. Svijet ga nije prepoznao niti upoznao dovoljno. No, on nije niti očekivao priznanje svijeta. Nije se hranio brojkama niti lajkovima današnjice, nije svojim djelima tražio priznanje koje bi mu omogućilo preživljavanje. Daleko od svakoga sviđanja i ugađanja svijetu, Isus ostaje primjerom beskorisnoga sluge koji čini sve što Otac traži. Sluša, radi, poslužuje. To očekuje i od svojega nasljedovatelja.