SVAKODNEVNO U 7:30 Samosablažnjavanje

ČITANJA:

Lev 23,1.4-11.15-16.27.34b-37;

Ps 81,3-6ab.10-11ab;

Mt 13,54-58

Tekst evanđelja:

U ono vrijeme: Dođe Isus u svoj zavičaj. Naučavaše ih u njihovoj sinagogi te zapanjeni govorahu: »Odakle ovomu ta mudrost i te čudesne sile? Nije li ovo drvodjeljin sin? Nije li mu majka Marija, a braća Jakov, i Josip, i Šimun, i Juda? I sestre mu nisu li sve među nama? Odakle mu sve to?« I sablažnjavahu se o njega.

A Isus im reče: »Nije prorok bez časti doli u svom zavičaju i u svom domu.« I ne učini ondje mnogo čudesa zbog njihove nevjere.

Riječ Gospodnja.

Riječ Božju tumači don Hrvoje Poljak:

Dragi slušatelji HKR-a, danas ćemo kratko progovoriti o jednom segmentu sablazni: o sablazni kad mi činimo dobro, a netko se sablazni. O tome nam danas govori i Božja riječ: o samosablažnjavanju.

Naime, kroz cijelu povijest izabranog naroda Izraelci su se sablažnjavali o Boga, o načinu Božjega djelovanja, Božjega izbora. Bog im šalje proroke, oni se sablazne na Božji izbor. Znamo da je to bilo od Mojsija pa nadalje – oni su prorocima nalazili mane. Način Božjeg djelovanja je sablazan za Izraelce.

I to će kulminirati s najsvetijim od svih – s Isusom. Kaže sveto pismo: Božji sin je znak protivljenja mnogima. Isus je poslan svima na spasenje, ali mnogima posta sablazan. Isus je ugaoni kamen, jedini siguran kamen, stijena na koju mogu osloniti svoji život, ali istodobno mnogima kamen spoticanja (usp Rim 9,33; 1 Pet 2,6-8) Odnosno, Krist je u isti mah izvor života, a nekima, uzrok smrti. E, to je samosablažnjavanje.

Zamislite, tko može naći manu Isusu Kristu? Ali ljudi su se uspjeli sablazniti.

Isus je rođen kao najveći siromah u štali, podizan kao sirotinja, za njega nitko ne može reći: obogatio se… Naprotiv, živio je skromno, pokornički, pošten i beskrajno svet – to je iskustvo svih onih koji su imali neposredno iskustvo Isusove osobe. I čudesan u svome djelovanju. Za njega kaže Sveto pismo: „Jer Bog bijaše s njime, prošao je zemljom čineći dobro i ozdravljajući sve kojima bijaše ovladao đavao.“ (Dj 10,38) Dakle, čudesan u svojim djelima i u svojoj osobi, ali opet i o njega se sablazniše.

Čitamo danas: U ono vrijeme: Dođe Isus u svoj zavičaj. Naučavaše ih u njihovoj sinagogi te zapanjeni govorahu: »Odakle ovomu ta mudrost i te čudesne sile? Nije li ovo drvodjeljin sin? Nije li mu majka Marija, a braća Jakov, i Josip, i Šimun, i Juda? I sestre mu nisu li sve među nama? Odakle mu sve to?« I sablažnjavahu se o njega.

Dakle, čega je posljedica ovo samosablažnjavanje? Umišljenost, oholost, zavist i tvrdokornost priječe čovjeka da vidi. Što je tvrdokornost? Kako kaže Rječnik biblijske teologije: „Sankcija za grijeh zbog kojeg se čovjek ne kaje.“ Tvrdokornost je obilježje i stanje grešnika koji neće da se obrati i ostaje zbog toga odvojen od Boga. Kaže prorok Jeremija: „Može li Etiopljanin promijeniti kožu svoju? Ili leopard krzno svoje? A vi, možete li činiti dobro, navikli da zlo činite?“ (Jer 13,23) Čovjek ogrezao u zlu, u jednome ponašanju kojega ne želi promijeniti, ne želi dovesti u pitanje svoje stavove i onda to opravdava, onda se sablažnjava i ulazi u apsurdnu situaciju.

Ovaj mjesec slavili smo Ivanu Aršku. Ona je s devetnaest godina osuđena od crkvenog suda i pogubljena strašnom smrću. Naime, Ivana je živjela u vrijeme stogodišnjega krvavog rata između kršćanskih naroda: Engleske i Francuske. I Bog nju bira za jedno poslanje da se uspostavi mir među tim narodima. Ivana je bila mlada francuska seljanka, koja nije znala ni čitati ni pisati, ali Bog ju je izabrao. Nakon njezinog skrivenog života i nutarnjeg sazrijevanja uslijedilo je kratko, ali intenzivno dvogodišnje razdoblje njezinog javnog života: jedna godina djelovanja i jedna godina agonije, muke.

Što je ovdje karakteristično? Da su sudom predsjedala dvojica crkvenih sudaca, ali je zapravo u cijelosti to vodila brojna skupina teologa. I ti francuski crkveni velikodostojnici imali su unaprijed negativno mišljenje o njezinoj osobi i o njezinom poslanju. I tako je započela i godinu dana trajala agonija ove mlade djevojke. „To su bili suci“, kaže papa Benedikt (u jednoj od svojih kateheza), „kojima nedostaje ljubavi i poniznosti da u toj mladoj ženi vide Boga na djelu. I tako crkveni ljudi nisu vidjeli da osuđuju sveticu.“ Osudiše je na lomaču.

Kaže papa: „Nesposobni shvatiti je i vidjeti ljepotu njezine duše šalju je na lomaču, nisu znali da osuđuju sveticu.“ Dragi slušatelji, to je samosablažnjavanje. Oni su u svetici, u velikoj svetici, u velikom dobru vidjeli zlo. Oni nisu razumjeli da Bog može djelovati kako On želi i preko koga On želi. Sablaznilo ih je po tko zna koji put! Ništa se nije promijenilo ni u naše vrijeme.

Bog nas potiče da budemo pažljivi u tome kako Bog djeluje, da ne sudimo Boga i Božje djelovanje, da se ne bismo sablažnjavali o Božje djelovanje i Božje postupke i u Božji izbor ljudi koje nam Bog šalje u život.

Zaključit ćemo riječima apostola Ivana: „Tko ljubi brata svoga, u svjetlosti ostaje i sablazni u njemu nema. A tko mrzi brata svoga u tami je, u tami hodi i ne zna kamo ide jer mu tama zaslijepi oči.“ (1 Iv 2,10-11) Amen!