SVAKODNEVNO U 7:30 s. Ljiljana Radošević: Prihvaćamo li logiku o zrnu koje umire da bi donijelo obilnu žetvu?

ČITANJA:

vl.: 2Kor 9,6-10;

Ps 112,1-2.5-9;

Iv 12,24-26

Tekst evanđelja:

U ono vrijeme: Reče Isus svojim učenicima: »Zaista, zaista, kažem vam: ako pšenično zrno, pavši na zemlju, ne umre, ostaje samo; ako li umre, donosi obilat rod.

Tko ljubi svoj život, izgubit će ga. A tko mrzi svoj život na ovome svijetu, sačuvat će ga za život vječni. Ako mi tko hoće služiti, neka ide za mnom. I gdje sam ja, ondje će biti i moj služitelj Ako mi tko hoće služiti, počastit će ga moj Otac.«

Riječ Božju tumači s. Ljiljana Radošević:

Hvaljen Isus i Marija!

Dragi slušatelji Hrvatskog Katoličkog radija!

Vrlo kratak tekst iz Ivanova evanđelja, a tako snažan i zahtjevan. Isus nas poziva da ga iznutra čujemo i susretnemo, on je zagledan u svoj vlastiti put, a ova slika o zrnu koje umire da bi donijelo obilnu žetvu bliska je evanđeoskom propovijedanju. Židovski su je učitelji i sveti Pavao (1 Kor 15, 35-44) primijenili na nauk o uskrsnuću „Što siješ ne oživljuje, ako ne umre“ (r. 36) „sije se tijelo naravno, uskršava tijelo duhovno“ (r. 44)

Muka kako će je Isus proživjeti završava u plodnosti uskrsnuća i zato nas tako uvjerljivo poziva na svoj put. Logiku zrna prihvatiše mnogi Isusovi prijatelji. Među njima i đakon Rimske Crkve, Sv. Lovro čiji blagdan slavimo. Otimati se tom putu, izbjegavati ga ne donosi život. Priča o dva zrna na plodnom tlu uvjerava nas da „tko ljubi svoj život izgubit će ga“.

„Dva zrna nađoše se jedno do drugoga na plodnom tlu u vrijeme jesenje sjetve. Prvo zrno reče: „Želim rasti! Želim pružiti korijenje u zemlju ispod sebe i ojačati tako da mi klica jednog dana probije zemljinu površinu. Želim razviti nježne pupoljke kao zastave i najaviti dolazak proljeća. Želim na licu osjetiti sunčevu toplinu i blagoslov jutarnje rose na svojim laticama!“. I poče rasti.

Drugo zrno reče: „Kakva li me sudbina snašla! Bojim se. Ako pustim korijenje duboko ispod sebe, tko zna što me sve čeka u tom mraku. Ako prokrčim put kroz zemlju iznad sebe, mogu nauditi nježnim izdancima… Ako pustim klice može ih vidjeti puž i pojesti. Otvorim li cvjetove, može me i dijete iščupati. Ne, čekat ću sigurnije vrijeme.“

I ostade čekajući. Početkom proljeća došla je kokoš i čeprkala po zemlji tražeći hranu. Pronašla je zrno koje je čekalo i pozobala ga.“ (B. Ferrero. 365 malih priča za dušu. Salesiana. Zagreb. 2012.; str 214.)