SVAKODNEVNO U 7:30 S. Ljiljana Radošević: Neka nam jedino bogatstvo bude Njegova riječ

ČITANJA:

Heb 12,18-19.21-24;

Ps 48,2-4.9-11;

Mk 6,7-13

Tekst evanđelja:

U ono vrijeme: Dozva Isus dvanaestoricu te ih počne slati dva po dva dajući im vlast nad nečistim dusima. I zapovjedi im da na put ne nose ništa osim štapa: ni kruha, ni torbe, ni novca o pojasu, nego da nose samo sandale i da ne oblače dviju haljina.

I govoraše im: »Kad uđete gdje u kuću, u njoj ostanite dok ne odete odande. Ako vas gdje ne prime te vas ne poslušaju, iziđite odande i otresite prah ispod svojih nogu njima za svjedočanstvo.«

Otišavši, propovijedali su obraćenje, izgonili mnoge zloduhe, i mnoge su nemoćnike mazali uljem i oni su ozdravljali.

Riječ Božju tumači s. Ljiljana Radošević:

Hvaljen Isus i Marija!

Dragi slušatelji Hrvatskog Katoličkog radija!

Prvi dio Markova evanđelja protkan je izvještajima o dvanaestorici. Danas smo čuli izvještaj o njihovu poslanju. „Dozva dvanaestoricu te ih poče slati dva po dva dajući im vlast nad nečistim dusima.“ (Mk 6,7)

Isus ih oblikuje i šalje. Šalje ih dva po dva. A kao glavno pravilo je siromaštvo. „I zapovijedi im da na put ne nose ništa osim štapa: ni kruha, ni torbe, ni novca o pojasu, nego da nose samo sandale, i da ne oblače dviju haljina.“ (r.8-9)

Gospodin Isus je zapovijedio Apostolima da u misiju idu samo s najpotrebnijim. Jedino bogatstvo im treba biti njegova riječ i ljubav koju će dijeliti svima.

Dok nam još u srcima odjekuju poruke nedjelje Božje riječi, koju proslavismo treće nedjelje kroz godinu, još su nam bliže i snažnije upute koje Uskrsli upućuje nama i cijeloj Crkvi. Cijela Crkva i svi njeni članovi poslani su na putove svijeta s istim pravilom: da nam jedino bogatstvo bude njegova riječ i ljubav kojom nas je obdario. Vidjesmo tu ljubav na djelu po brojnim dobročiniteljima i volonterima, a onda i po državnim institucijama koji su se strčali u Banovinu da pomognu ljudima stradalima u ovom potresu.

„Jedno lice koje kod Peguyjia predstavlja Crkvu ovako govori jednoj djevojčici koja pak idealno predstavlja svakog vjernika: „Isus nam nije povjerio mrtve riječi da ih zatvorimo u male (ili velike) kutije i čuvamo u starom užeglom ulju…

Isus nam je, djevojčice moja, dao žive riječi, ne zato da ih čuvamo i u limenke zatvorimo već da se njima živima hranimo. Riječi se na životu mogu samo tako održati! I o nama, tjelesnima i tromima, ovisi sada njihov život i napredak.

Samo po nama mogu rasti u vremenu, te, u drugom jednom vremenu uživo izrečene riječi. Tajna nad tajnama! Baš su nama dane, da po nama život sačuvaju…

Mi smo pozvani hraniti riječi izašle iz usta Božjeg Sina… Mi smo pozvani i na nas spada da odjeknu i vjekovi da ih čuju…“ (Ch.Peguy: Oeuvres poetiques, Pariz 1975, 588)

Upravo tako, kao što su po dvanestorici odjeknule i doprle do krajeva zemlje sve do naših dana.