SVAKODNEVNO U 7:30 Riječ o početku na kraju godine

ČITANJA:

1Iv 2,18-21;

Ps 96,1-2.11-13;

Iv 1,1-18

Tekst evanđelja:

U početku bijaše Riječ i Riječ bijaše kod Boga i Riječ bijaše Bog. Ona bijaše u početku kod Boga. Sve postade po njoj i bez nje ne postade ništa. Svemu što postade u njoj bijaše život i život bijaše ljudima svjetlo; i svjetlo u tami svijetli i tama ga ne obuze. Bi čovjek poslan od Boga, ime mu Ivan. On dođe kao svjedok da posvjedoči za Svjetlo da svi vjeruju po njemu. Ne bijaše on Svjetlo, nego – da posvjedoči za Svjetlo. Svjetlo istinsko koje prosvjetljuje svakog čovjeka dođe na svijet; bijaše na svijetu i svijet po njemu posta i svijet ga ne upozna. K svojima dođe i njegovi ga ne primiše. A onima koji ga primiše, podade moć da postanu djeca Božja: onima koji vjeruju u njegovo ime, koji su rođeni ne od krvi, ni od volje tjelesne, ni od volje muževlje, nego – od Boga.

I Riječ tijelom postade i nastani se među nama i vidjesmo slavu njegovu – slavu koju ima kao Jedinorođenac od Oca– pun milosti i istine. Ivan svjedoči za njega. Viče: »To je onaj o kojem rekoh: koji za mnom dolazi, preda mnom je jer bijaše prije mene!« Doista, od punine njegove svi mi primismo, i to milost na milost. Uistinu, Zakon bijaše dan po Mojsiju, a milost i istina nasta po Isusu Kristu.

Boga nitko nikada ne vidje: Jedinorođenac – Bog – koji je u krilu Očevu, on ga obznani.

Riječ Gospodnja.

Riječ Božju tumači don Ivan Aničić, župnik župe Uznesenja BDM, Prisoje (BiH):

Zanimljivo je kako na kraju godine slušamo evanđelje o početku — o Početku svih početaka. Dok svijet broji dane i zatvara kalendare, Crkva nam stavlja pred oči vječnost: “U početku bijaše Riječ, i Riječ bijaše u Boga, i Riječ bijaše Bog.”

Na kraju građanske godine, kad pogledavamo unatrag, Ivan nas vraća na ono odakle sve polazi — na Riječ koja stvara, prosvjetljuje, oživljuje. Sve što jest, proizišlo je iz nje. I mi sami.

Evanđelist ne piše o prošlosti, nego o prisutnosti: ta Riječ nije ostala u visinama, nego je sišla k nama, “ušatorila se među nama”. To znači — Bog je odlučio dijeliti našu svakodnevicu. Našu hladnoću i toplinu, umor i radost, sve što čini ljudski život. To je skandal i čudo utjelovljenja: Bog ne promatra s distance, nego ulazi u naše vrijeme, u našu godinu, u našu povijest.

I dok se mi na kraju godine pitamo što smo sve uspjeli, što izgubili, što propustili — Evanđelje nas poziva da pogledamo na ono što smo primili: “Od punine njegove svi mi primismo — i to milost na milost.” Zato je ovo jutro prije svega poziv na zahvalnost. Koliko je milosti nevidljivo prošlo kroz naše dane! Koliko se puta Bog naselio u tišini našeg života, neprimjetno, ali stvarno. I kad nismo znali, On je bio tu — Riječ koja nas nosi, svjetlo koje ne gasne, čak ni kad noć izgleda gusta.

Na kraju ove godine — godine hodočasnika nade — pozvani smo ponovno čuti tu Riječ. Neka nas ne preplavi buka svijeta ni težina neuspjeha, nego neka u nama zaživi svijest da nismo izgubljeni: Bog je s nama. Sveti Ivan Pavao II. govorio je: “Kršćanin je čovjek koji zna zahvaljivati.” I doista, zahvalnost je prvi korak prema novom početku.

Kad zaori zvono nove godine, sjetimo se da je svaki početak moguć samo zato što Riječ ostaje. Sve se mijenja, ali ona stoji. I u njoj smo mi — djeca Božja, djeca svjetla. Zato na pragu nove godine, dok svijet broji minute, mi izgovaramo samo jednu riječ: Hvala. Jer sve što imamo, sve što jesmo, dolazi “od punine njegove — milost na milost.”