SVAKODNEVNO U 7:30 Razotkrivanje istine

ČITANJA:

od dana: 1Sam 17,32-33.37.40-51;

Ps 144,1.2.9-10;

Mk 3,1-6

Tekst evanđelja:

U ono vrijeme: Isus ponovno uđe u sinagogu. Bio je ondje čovjek usahle ruke. A oni vrebahu hoće li ga Isus u subotu izliječiti, da ga optuže. On kaže čovjeku usahle ruke: »Stani na sredinu!«

A njima će: »Je li subotom dopušteno činiti dobro ili činiti zlo, život spasiti ili pogubiti?« No oni su šutjeli. A on, ražalošćen okorjelošću srca njihova, srdito ih ošinu pogledom pa reče tom čovjeku: »Ispruži ruku!« On ispruži — i ruka mu zdrava!

Farizeji iziđu i dadnu se odmah s herodovcima na vijećanje protiv njega kako da ga pogube.

Riječ Gospodnja.

Riječ Božju tumači dr. sc. o. Ivan Pleše, OCD, viši asistent na Katedri ekumenske teologije Sveučilišta u Zagrebu:

Dragi slušatelji, današnje evanđelje vodi nas u sinagogu, u prostor molitve, čitanja Pisma i tumačenja Božjega zakona. Ondje je i čovjek usahle ruke u svojoj ranjenosti, ograničenosti i nemoći. No, ondje su i oni koji ne gledaju njega, nego Isusa. Ne pitaju se kako pomoći čovjeku, nego vrebaju: hoće li Isus učiniti nešto u subotu, kako bi ga mogli optužiti da je prekršitelj zakona.

Isus je svjestan situacije i zato poziva čovjeka: „Stani na sredinu!“ Ne skriva njegovu ranjivost, ne rješava situaciju potajno. Stavlja potrebitog čovjeka u središte zajednice. A zatim postavlja pitanje koje ne ostavlja prostor neutralnosti: „Je li subotom dopušteno činiti dobro ili činiti zlo, život spasiti ili pogubiti?“

Na to pitanje Isusovi protivnici šute. Šutnja ovdje nije neznanje, nego zatvorenost srca. Isus je, kaže evanđelist, ražalošćen okorjelošću njihova srca. Obdržavanje zakona je izvanjski besprijekorno, ali srce im je tvrdo. Propis se čuva, a ljubav prema čovjeku u potrebi se zanemaruje. Usred te situacije Isus čini čudo: ne samo da ozdravlja usahlu ruku, nego razotkriva istinu, a to je da je Bog izvor života, milosrđa, ljubavi, zdravlja.

Ovaj evanđeoski događaj ima snažnu poruku za našu kršćansku stvarnost, osobito u ekumenskom svjetlu. Među kršćanima postoje rane – povijesne, teološke, duhovne. Postoje „usahle ruke“: nepovjerenje, predrasude, ranjena sjećanja, strah od drugoga. Često se događa da te rane promatramo sa strane, umjesto da ih stavimo u središte i dopustimo Kristu da ih dotakne i izliječi.

Isus pita: što je dobro? Što spašava život? To je ključno i za ekumenski hod Crkava. Drugi vatikanski sabor u dekretu Unitatis redintegratio jasno kaže da se jedinstvo kršćana ne gradi prije svega raspravama, nego obraćenjem srca, molitvom i djelima ljubavi (usp. UR 4, 7, 8). Drugim riječima: gdje se čini dobro, ondje je na djelu Duh Sveti.

U ovom evanđelju Isus krši očekivanja nekih ljudi, ali ne i Božju volju. Isus pokazuje da je subota – kao i svaki vjerski propis – dar čovjeku, a ne oružje protiv njega. Kada vjera postane sredstvo osude bližnjega tada prestaje biti „radosna vijest“. Kada zakon uguši milosrđe i ljubav tada više ne služi pravome Bogu, nego našim idolima.

Ekumenski dijalog uči nas upravo toj lekciji. U susretu s drugim kršćanima prepoznajemo da Bog djeluje i izvan naših okvira ili očekivanja. Sveti Ivan Pavao II. u enciklici Ut unum sint ističe da je ekumenizam „razmjena darova“ (usp. UUS 28). To znači da smo pozvani prepoznati dobro koje Bog čini u drugima, a ne samo braniti vlastite pozicije.

Na kraju evanđelja vidimo tamnu stranu ljudske egzistencije: oni koji su svjedočili čudu ne raduju se, nego se dogovaraju kako da Isusa pogube. Zato je ovo evanđelje ozbiljno upozorenje i nama: moguće je izvanjski biti blizu svetoga, a srcem ostati zatvoren. Moguće je poznavati Pismo, a ne dopustiti da nas ono preobražava na sliku Kristovu. Bog neka nas očuva od te tvrdoće!

Dragi slušatelji, Isus i danas stoji među nama i pita: što je dopušteno: činiti dobro ili činiti zlo, graditi mostove ili zidove, liječiti rane ili ih produbljivati? Kad gledamo čovjeka kao sliku i priliku Božju (usp. Post 1 16-27), kada dopustimo Kristu da dotakne naše „usahle ruke“, tada se događa čudo ozdravljenja naše nutrine i naših odnosa.

Tada vjera postaje vjerodostojno svjedočanstvo; tada Crkva postaje prostor ozdravljenja; tada ekumenski hod postaje znak nade u svijetu koji čezne za dobrotom, milosrđem i istinskim životom.