SVAKODNEVNO U 7:30 Rastimo u vjeri potpomognuti Božjom milošću

ČITANJA:

Izl 1,8-14.22;

Ps 124,1-8;

Mt 10,34 – 11,1

Tekst evanđelja:

U ono vrijeme: Reče Isus svojim apostolima: »Ne mislite da sam došao mir donijeti na zemlju. Ne, nisam došao donijeti mir, nego mač. Ta došao sam rastaviti čovjeka od oca njegova i kćer od majke njezine i snahu od svekrve njezine; i neprijatelji će čovjeku biti ukućani njegovi. Tko ljubi oca ili majku više nego mene, nije mene dostojan. Tko ljubi sina ili kćer više nego mene, nije mene dostojan. Tko ne uzme svoga križa i ne pođe za mnom, nije mene dostojan. Tko nađe život svoj, izgubit će ga, a tko izgubi svoj život poradi mene, naći će ga.

Tko vas prima, mene prima; a tko prima mene, prima onoga koji je mene poslao. Tko prima proroka jer je prorok, primit će plaću proročku; tko prima pravednika jer je pravednik, primit će plaću pravedničku. Tko napoji jednoga od ovih najmanjih samo čašom hladne vode zato što je moj učenik, zaista, kažem vam, neće mu propasti plaća.« Pošto Isus završi upućivati dvanaestoricu učenika, ode odande naučavati i propovijedati po njihovim gradovima.

Riječ Božju tumači mons. Ivica Pervan:

Svjedoci smo poštovani slušatelji, i ne samo u naše vrijeme, kako je svijet razapet između mira i nemira. I kao da je od samoga svoga početka osuđen na nemir. Prisjetimo se samo sukoba Adamovih sinova, Kajna i Abela. Kao da od tada sve stvoreno čezne za mirom, i kao da ne uspijeva naći put trajnom miru. Kroz cijelu ljudsku povijest, tamo gdje je vladao mir, njegova stabilnost, trajnost je bila neizvjesna. I ako kojim slučajem mirni narod, zemlja, željeli da su ostati u svom miru, uvijek se našao netko drugi, koji je radi svog nekoga interesa, izazvao nemir, bilo da je on došao izvana ili da je prouzrokovan iznutra.

Trajnost mira je krhka. I taj nemir ne dolazi sam od sebe. On dolazi iz nečije nemirne nutrine, nemirnoga srca, razorenoga stanja duha i duše. Ako je to tako, a vjerujemo da jest, onda možemo s pravom reći da nas današnje Matejevo evanđelje zbunjuje. Kako je moguće da je Isus mogao izustiti slijedeće riječi: „Ne mislite da sam došao mir donijeti na zemlju. Ne, nisam došao donijeti mir, nego mač.“ Kako je moguće da je Isus došao donijeti mač koji simbolizira opasnost, ratobornost, silu i smrt? Kako je moguće da je te riječi izrekao Isus za kojega kažemo da je on „naš mir“ (Ef 2, 14)?

Kako je moguće da je Isus: „došao rastaviti čovjeka od oca njegova i kćer od majke njezine i snahu od svekrve njezine, te reći – i neprijatelji će čovjeku biti ukućani njegovi?“ Je li to taj mač? Uzrok nemiru je podijeljenost u mišljenjima, stavovima, materijalnim i mnogim drugim interesima. I zbog interesa dolazi do razdijeljenosti i u samim obiteljima. Poznato nam je da su režimske diktature upravo to činile. Razdijeliti članove obitelji i dovesti ih u stanje života u strahu. Razdjeljenje je došlo ondje gdje su jedni prihvatili Isusa, a drugi ga odbacili. O tom i takvom razdjeljenju Isus govori, pa makar se ono događalo i u obiteljima. Isus je onaj koji nas oslobađa straha. Jer je i sam pobijedio strah agonije u momentu kada se predao u volju Oca nebeskoga.

Isus nastavlja: „Tko ljubi oca ili majku, sina ili kćer, više nego mene, nije mene dostojan. Tko ne uzme svoga križa i ne pođe za mnom, nije mene dostojan.“

Krist želi da se sva naša ljubav usredotoči prema njemu. Jer nas je on uzljubio prije nego li smo postali. Njegova ljubav je bila neizmjerna prema nama i stoga traži da ga ljubimo iznad svega i prije sviju. Ljubio nas je da se sam na križ predao poradi nas. Nažalost naša ljubav prema njemu je nerijetko minimalna, ili svakako nije veća od one koju gajimo prema članovima svoje obitelji. Moglo bi se reći, da je naš Bog, ljubomorni Bog. To što traži da ga ljubimo, to je za nas i naše dobro. Njemu naša ljubav nije potrebna, nego ona treba biti iskaz naše privrženosti prema njemu.

Isus se poistovjećuje sa svojim učenicima, onima koji će njegovo evanđelje nositi svijetu, ali isto tako oni koji prihvate svoj život sa svim kušnjama, izazovima, trpljenjima, križevima, u njegovom će imenu moći to nositi te ga i na taj način proslavljati. Zapravo i to je način propovijedanja, ne samo riječju, nego svjedočanstvom života. Sve što činimo jedni drugima, zato što ćemo jedni u drugima gledati Isusa, te ćemo stoga činiti dobro, moći ćemo se nazivati njegovim učenicima, svjedocima i prijateljima.

Isus svoje poslanje ne završava samo upućujući druge da čine što je činio ili što je tražio da se čini. On sam čini što od učenika traži da učine. Neka nam u životu na prvom mjestu bude Bog u kojega i kojemu smo povjerovali. Rastimo u vjeri potpomognuti Božjom milošću.