SVAKODNEVNO U 7:30 Prinos dara na žrtvenik

Čitanja:

Ez 18,21-28;

Ps 130,1-8;

Mt 5,20-26

Tekst evanđelja:

U ono vrijeme: Reče Isus svojim učenicima: »Ne bude li pravednost vaša veća od pravednosti pismoznanaca i farizeja, ne, nećete ući u kraljevstvo nebesko.

Čuli ste da je rečeno starima: ‘Ne ubij! Tko ubije, bit će podvrgnut sudu.’ A ja vam kažem: Svaki koji se srdi na brata svoga, bit će podvrgnut sudu. A tko bratu rekne: ‘Glupane!’ bit će podvrgnut Vijeću. A tko reče: ‘Luđače!’ bit će podvrgnut ognju paklenomu.

Ako dakle prinosiš dar na žrtvenik pa se ondje sjetiš da tvoj brat ima nešto protiv tebe, ostavi dar ondje pred žrtvenikom, idi i najprije se izmiri s bratom, a onda dođi i prinesi dar.

Nagodi se brzo s protivnikom dok si još s njim na putu, da te protivnik ne preda sucu, a sudac tamničaru, pa da te ne bace u tamnicu. Zaista, kažem ti, nećeš izići odande dok ne isplatiš posljednjeg novčića.«

Riječ Gospodnja.

Riječ Božju tumači o. Livio Marijan:

Kršćanstvo se razlikuje od svih religija na svijetu jer između čovjeka i Božanstva postavlja isključivo drugoga čovjeka – bližnjega. Do Boga preko čovjeka – to je put kršćanstva. To je iznad svih religijskih propisa, iznad svega ritualnoga, iznad svih obreda i molitava i svega što je ljudska kultura stvorila kako bi se uspostavila komunikacija između Boga i čovjeka.

I u kršćanstvu imamo obrede i ritualnost. Imamo žrtvenik i darove na žrtveniku, imamo čitav splet simbola i simboličnih radnji kojima se ponazočuje i usprisutnjuje stvarnost Božje ljubavi i milosti među nama, kao što su sveti sakramenti, ponajprije sakrament svete Euharistije u kojoj je prisutan sam Bog pod prilikama kruha i vina. Dakle, imamo čitav sustav liturgije, sistem bogoslužja u kojem se ostvaruje naš odnos i kontakt s Bogom. Sam Bog nam je dao znakove, primjere i simbole za to. Štoviše, rekao nam je da to činimo njemu na spomen. Međutim, evo u današnjem Evanđelju vidimo da nam je Bog postavio i bitnu ogradu, ono ”ali”, kao da se je ogradio od svega toga ako nam u svemu tome srce nije ispravno. Naša žrtva neće biti sveta i čista pred njim, a onda nam neće ni biti korisna, jednostavno neće ”upaliti” ako nije učinjena u čistoj ljubavi. Ako nismo u ljubavi s bližnjim, ako smo zli i nečisti, u nemiru i mržnji. Čovjek može svakoga dana pristupati Božjem žrtveniku, može prinijeti nebrojene darove i žrtve molitve, može paliti sve svijeće i učiniti na kilometre hodočasničkih koraka, pa i katedralu izgraditi – ali, kaže Isus: ”Idi i najprije se izmiri s bratom, a onda dođi i prinesi dar!” Kvalitetu moje žrtve Bogu određuje moj odnos prema bližnjemu. I k tome, Isus upozorava da se ne radi o nekoj formalnosti, o površnom odnosu, ne ”reda radi”, nego o istinskoj ljubavi. Ne samo: ”Ne ubij”, nego i ”Ne srdi se, ne govori bližnjemu: Glupane ili Luđače!” Pozvani smo na potpunu i nepatvorenu ljubav.

Naša pravednost, a ne naša usmena kritika, mora biti veća i bolja od lažne pravednosti pismoznanaca i farizeja, ili licemjernih bližnjih, ili lažnih vjernika, ili pak nevjernika. Po tome su kršćani jedinstveni i po tome će ući u kraljevstvo nebesko. Po tome je naše bogoslužje sveto i naša žrtva pravedna. Kršćanima je ljubav ‘biti ili ne biti’ života. ”Ljubi i čin što hoćeš” reče sv. Augustin. Zato je licemjerje u pobožnosti i vjerskom životu nešto najgore. Isus se kroz čitavo Evanđelje najviše osvrće upravo na lažnu pobožnost, na licemjerje, neiskrenost, a najčešće proziva upravo ondašnje religiozne ljude, hramske svećenike, farizeje i pismoznance. I u svima nama uvijek čuči farizej, pismoznanac, hramski svećenik. Jedini nam je lijek vraćati se na postavke iskrenosti, dobrote i ljubavi, i to ponajprije prema bližnjemu, čovjeku, što se onda kao čista žrtva prenosi Bogu.