SVAKODNEVNO U 7:30 Prepoznajemo li trenutak Božjeg pohođenja?

ČITANJA:

1Kor 12,12-14.27-31a;

Ps 100,1b-5;

Lk 7,11-17

Tekst evanđelja:

U ono vrijeme: Isus se uputi u grad zvani Nain. Pratili ga njegovi učenici i silan svijet. Kad se približi gradskim vratima, gle, upravo su iznosili mrtvaca, sina jedinca u majke, majke udovice. Pratilo ju mnogo naroda iz grada.

Kad je Gospodin ugleda, sažali mu se nad njom i reče joj: »Ne plači!« Pristupi zatim, dotače se nosila; nosioci stadoše, a on reče: »Mladiću, kažem ti, ustani!« I mrtvac se podiže i progovori, a on ga dade njegovoj majci.

Sve obuze strah te slavljahu Boga govoreći: »Prorok velik usta među nama! Pohodi Bog narod svoj!« I proširi se taj glas o njemu po svoj Judeji i po svoj okolici.

Riječ Božju tumači vlč. Silvio Košćak:

Svjedočili smo upravo susretu dvije velike skupine osoba. Jedna skupina prati majku skoro umrlog sina jedinca i k tome još udovicu, dok druga skupina prati Isusa. Mnoštvo naroda koje izlazi iz grada Naina prekriveno je koprenom tuge. Nemjerljiva je težina udovičina života kojoj je smrću sina jedinca oduzeta posljednja slamka koja ju je držala iznad vode smrti, kako one fizičke tako i one unutarnje. U toj ženi više nema nade. Sin joj je bio sve. Čitav grad kao da iz svoga središta, zajedno s mrtvacem, ispraća i ovu ženu. Za nju više nema života. Čini se da je Bog rekao svoj posljednji ne životu te žene. Bog se uklonio iz njezina života, prepustio ju propasti i krajnjem uništenju. I kao da se u prizoru udovice iz današnjeg evanđeoskog ulomka evocira prizor one starozavjetne udovice iz Sarfate Sidonske. Kakav je bio život obje udovice najbolje opisuju riječi starozavjetne udovice koje izriče Iliji proroku: Živoga mi Gospodina, tvoga Boga, ja nemam pečena kruha, nemam do pregršti brašna u ćupu i malo ulja u vrču. I evo kupim drva, pa ću otići i ono pripremiti sebi i svome sinu da pojedemo i da umremo. Vjerojatno obje udovice smrt vide kao razrješenje svim problema. Smiraj onkraj ovovremenosti, ako se uopće u bijedi može o ičemu drugom razmišljati osim o goloj egzistenciji, jedini je put prema miru i punini koja se ovdje, u prašini svakodnevne borbe, ne može ostvariti.

Istovremeno se pred gradskim vratima grada Naina nalazi jedna druga skupina ljudi. To drugo mnoštvo, sastavljeno od Isusovih učenika i silnog svijeta koji ga je pratio, radosno je što u svojoj sredini ima velikog učitelja. Mnogi od njih ispunili su praznine svojih života u susretu s Isusovom, mnogi su izliječeni, kako od svojih duhovnih tako i fizičkih bolesti. I susreće se pred tim gradskim vratima udovičina bijeda i utjelovljeno Božje milosrđe. Tamo gdje se do sada činilo da je Bog rekao svoje posljednje ne događa se čudo. Bučna povorka ispunjena tugom susreće vjerojatno jednako bučnu povorku radosti. I obje se povorke na kraju stapaju u jedno veliko mnoštvo u kojem svaki pojedinac prepoznaje u Isusu velikog proroka – mnoštvo prepoznaje čas Božjeg pohođenja i brige za malo stado vjernih. Prepoznaju ovi ljudi da je Bog započeo izgovarati konačni da spasenju čitavog čovječanstva.

Ljudi koji slijede Isusa, a sada su tu udovica i njezin sin jedinac, osjetili su nešto posebno. Tumačeći ovakve evanđeoske susrete češki teolog Halík zanimljivo primjećuje: „Ovi su ljudi osjetili Isusovu moć, doživjeli su da je tu netko koji govori i postupa kao onaj koji ima vlast, a ne kao njihovi pismoznanci. Sigurno su također spoznali da je ta moć drugačije vrste nego ona moćnika ovoga svijeta, magnata koji svoju moć ostvaruju silom i tlačenjem. (…) Svoje iskustvo s Isusom ne izražavaju – niti za tim imaju potrebu – ispovjednim proklamacijama kao što je to učinio Petar kraj Cezareje Filipove, a pogotovo ne teološkim i dogmatskim pojmovima Crkve kasnijih stoljeća. Kad su ovi ljudi … vidjeli i osjetili blistavu Božju moć, slavu i izobilje, radije su svoje iskustvo izrazili gestama – tako što su se, na primjer, bacili na zemlju, kleknuli i poklonili ili to učinili radosnim i ganutljivim povicima (…)“ (T. Halík, Strpljenje s Bogom. Pripovijest o Zakeju danas, Svjetlo riječi, Sarajevo, 2015., 193 – 194.).

Prepoznajemo li trenutak Božjeg pohođenja ili smo spremni i dalje živjeti u mrtvim plićacima naše neoblikovane, neprodubljene, zaostale vjere mrtve tradicije? Jesmo li spremni crpiti od žive Tradicije otaca i prve Crkve, a još više vratiti se dubokoj vjeri prvih Isusovih sugovornika, svjedoka njegovih čuda koji ispovijest svoje vjere još uvijek nisu ovili velom filozofskih pojmova rođenih u burnim polemikama kasnijih vremena? Jesmo li hrabri krenuti na izvore svoje vjere? Imamo li hrabrosti i snage prepustiti svoje mrtve živote Isusu, da nas obnovi i podigne, da nas konačno iznutra oživi i pokaže na našim životima kao i životu Crkve da je on, Bog, središte našeg zajedništva, a ne mi i naša buka koju proizvodimo zbog bijede života koja nas je snašla? Isus je susretao mnoge bijede na svojem zemaljskom putovanju. Današnja udovica jedna je od mnogih, a tu su i Toma, Marija Magdalena, carinik Zakej, žena ozdravljena od krvarenja. „Možda bismo ponekad trebali obnoviti svoj religijski jezik tako da naše često već prilično otrcane riječi i prašnjave, posivjele definicije uronimo u onaj prvotni izvor vjere, u onu radost koja oslobađa i preobražava život, koju su u susretu s Isusom smjeli doživjeti ljudi poput apostola Tome ili apostolke Marije Magdalene, carinika Zakeja ili žene ozdravljene od krvarenja. Vjerojatno bismo tada s više uspjeha potaknuli Zakeje našega vremena da izađu iz svojih skrovišta i promjene svoj život, vjerojatno bismo razumjeli tihi jezik onih dodira krišom te bismo uspjeli stvoriti prostor povjerenja u kojem bi ljudi mogli izreći svoju istinu i tako se osloboditi svojih bolova“ T. Halík, Strpljenje s Bogom. Pripovijest o Zakeju danas, Svjetlo riječi, Sarajevo, 2015., 195.).