SVAKODNEVNO U 7:30 Postavljanje „raspoloživih pitanja“ znak su hrabrosti i volje

ČITANJA:

od spom.: vl.: Iz 9,1-6;

Ps 113,1-8;

Lk 1,26-38

Tekst evanđelja:

U ono vrijeme posla Bog anđela Gabriela u galilejski grad imenom Nazaret k djevici zaručenoj s mužem koji se zvao Josip iz doma Davidova; a djevica se zvala Marija. Anđeo uđe k njoj i reče: »Zdravo, milosti puna! Gospodin s tobom!« Na tu se riječ ona smete i stade razmišljati kakav bi to bio pozdrav. No anđeo joj reče: »Ne boj se, Marijo! Ta našla si milost u Boga. Evo, začet ćeš i roditi sina i nadjenut ćeš mu ime Isus. On će biti velik i zvat će se Sin Svevišnjega. Njemu će Gospodin Bog dati prijestolje Davida, oca njegova, i kraljevat će nad domom Jakovljevim uvijeke i njegovu kraljevstvu neće biti kraja.«

Nato će Marija anđelu: »Kako će to biti kad ja muža ne poznajem?« Anđeo joj odgovori: »Duh Sveti sići će na te i sila će te Svevišnjega osjeniti. Zato će to čedo i biti sveto, Sin Božji. A evo tvoje rođakinje Elizabete: i ona u starosti svojoj zače sina. I njoj, nerotkinjom prozvanoj, ovo je već šesti mjesec. Ta Bogu ništa nije nemoguće!«

Nato Marija reče: »Evo službenice Gospodnje, neka mi bude po tvojoj riječi.« I anđeo otiđe od nje.

Riječ Božju tumači vlč. Filip Jakupec:

Braćo i sestre!

U današnjem Evanđelju možemo upoznati drugu vrstu pitanja. To je „raspoloživo pitanje“. Spominjući se danas naše nebeske Majke kao Kraljice, slušamo o navještenju Isusova rođenja Mariji. Marija u ovoj važnoj epizodi svog života postavlja dva pitanja. Prvo pitanje zapravo nije neko očito i izgovoreno pitanje, nego unutarnje razmišljanje o tome «kakav bi to bio pozdrav», misleći na pozdrav anđela Gabriela. Svima nam je dobro poznato to stanje kad se nađemo u oblaku sumnje, zaprepaštenja i nejasnih pitanja. Život nas je naučio kako se to naše unutarnje stanje ne smije nikako i ni po čemu otkriti pred drugima, jer nije lijepo i nije privlačno pred drugima biti i ostati zbunjen. Pa i mi sami ne osjećamo baš neku naklonost prema onima kojima nije sve odmah i odjednom jasno što im želimo reći: stječemo dojam kao da se nalazimo pred nekim nezainteresiranim, zatvorenim, plahim, uplašenim i preplašenim, kao da taj drugi uopće nije spreman za komunikaciju, razgovor i obostranu razmjenu informacija, a za što je potrebna koncentracija, otvorenost i hrabrost da se drugoga shvati. Prema tome, Marija i nije baš neka sugovornica, pa čak nije ni pristojna: na anđelov pozdrav ona uopće ne odgovara, nego je zbunjena, zamišljena i zakrivena oblakom nejasnih pitanja. Tko zna u kojem bi smjeru išla komunikacija da anđeo nije prekinuo možda neugodnu tišinu tipično biblijskim: «Ne boj se!» Marijinim drugim pitanjem postaje nam jasno što se zapravo događa. Kad Marija pita: «Kako će to biti kad ja muža ne poznajem?», ona je zapravo stigla na kraj jednog unutarnjeg procesa. Onaj oblak nejasnih pitanja u koji je Marija bila uronjena nije bio da bi se ona od anđela sakrila, nego je bio znak da se Marija već odvažila na duboku komunikaciju i susret s nebeskim gostom. Drugim riječima, ona se već oraspoložila za taj susret i za moguću poruku koju taj susret sa sobom nosi. Kao zreli plod tog procesa bilo je drugo pitanje: «Kako će to biti?» Marija kao da je mislila: «Tu sam, možeš mi naložiti što god želiš, ali mi, molim te, još malo objasni kako bi moja želja postala još žarčom a čežnja da Gospodinu služim još neodoljivijom! Pojasni mi, kako razum pred neznanjem ne bi sklonuo već zapaljenu volju da te posluša!» U našem svakodnevnom životu smijemo se pred drugima naći zbunjeni i zakriveni oblakom nejasnih pitanja, i zbog toga se ne trebamo sramiti, jer to stanje ne znači odmah da smo nezainteresirani, nego upravo suprotno. Pokazati se zbunjenim i postaviti „raspoloživa pitanja“, poput Marije, znači u najmanju ruku dvije stvari: da smo hrabri i da smo voljni.