SVAKODNEVNO U 7:30 Poslani s pouzdanjem

ČITANJA:

Neh 8,1-4a.5-6.7b-12;

Ps 19,8-11;

Lk 10,1-12

Tekst evanđelja:

U ono vrijeme: Odredi Gospodin drugih sedamdesetdvojicu učenika i posla ih po dva pred sobom u svaki grad i u svako mjesto kamo je kanio doći. Govorio im je: »Žetva je velika, ali radnikâ malo. Molite dakle gospodara žetve da radnike pošalje u žetvu svoju. Idite! Evo šaljem vas kao janjce među vukove. Ne nosite sa sobom ni kese, ni torbe, ni obuće. I nikoga putem ne pozdravljajte. U koju god kuću uđete, najprije recite: ‘Mir kući ovoj!’ Bude li tko ondje prijatelj mira, počinut će na njemu mir vaš. Ako li ne, vratit će se na vas. U toj kući ostanite, jedite i pijte što se već kod njih nađe. Ta vrijedan je radnik svoje plaće. Ne prelazite iz kuće u kuću.«

»Kad u koji grad uđete pa vas prime, jedite što vam se ponudi i liječite bolesnike koji su u njemu. I kazujte im: ‘Približilo vam se kraljevstvo Božje!’ A kad u neki grad uđete pa vas ne prime, iziđite na njegove ulice i recite: ‘I prašinu vašega grada koja nam se nogu uhvatila stresamo vam sa sebe! Ipak znajte ovo: Približilo se kraljevstvo Božje!’ Kažem vam: Sodomcima će u onaj dan biti lakše negoli tomu gradu.«

Riječ Božju tumači fra Stipo Kljajić:

Danas je posve uobičajeno da važnije osobe imaju svoje poslanike i izaslanike, druge osobe koje ih predstavljaju i zastupaju. Osobito kada se radi o nekom događaju na koji određena važna osoba ne može ili ne želi doći. Onda se kaže da je netko tu i ime toga i toga.

U današnjem smo evanđelju čuli nešto slično. Isus šalje svoje učenike da, dvojica po dvojica, idu po svijetu i propovijedaju Kraljevstvo Božje. Prije nego što se osvrnemo na značenje Isusovih riječi, njegovih uputa danih učenicima, potrebno je zaustaviti se na samom izrazu učenici ili apostoli. Komu bi oni danas odgovarali, tko su danas Isusovi učenici? Najčešće se kaže kako su to svećenici, kako su oni današnji Isusovi učenici. No, to je samo dijelom točno. Istina je da svećenici, od vremena prvih kršćana do danas, predstavljaju Isusove učenike, no nikako samo oni. Svi kršćani, ali baš svi, su Isusovi učenici. Svi, a ne samo svećenici, su pozvani da naviještaju radosnu vijest i Kraljevstvo Božje. Stoga se Isusove riječi iz današnjeg evanđelja ne odnose samo na svećenike, nego naprosto na sve kršćane, na sve vas.

Isus kaže svojim učenicima da na put ne nose niša osim štapa: ni kruha, ni torbe, ni novca, ni dvije haljine. Ne radi se ovdje o doslovnosti, ne radi se o tome da bi današnji Isusovi kršćani trebali ići zemljom bez kruha, torbe, novca …. Ovdje se radi o vrlo jednostavnoj stvari: ne polagati svoju sigurnost u materijalne stvari. Ako se krene na put vjere, ako se smatra Isusovim učenicima, onda se sigurnost mora polagati samo u Boga, samo u Isusa, a ne u ono što se ima, što se posjeduje.

I mi ćemo olako reći da nam je materijalno manje važno od duhovnog, da nam nije važno što i koliko imamo, nego vjera u Boga. Kako smo Boga stavili na prvo mjesto, a sve nam je drugo, osobito materijalno, manje važno. A kako živimo? Ne čini li se da, ipak, živimo posve suprotno, odnosno da nam je sav život, sav smisao života samo u onome što posjedujemo. S jedne strane govorimo kako služimo Bogu, kako nam je Bog najvažniji, a s druge strane vrlo često ispred Boga stavljamo posjedovanje.

Kao dobar kriterij, mjerilo, što nam je u životu doista važno, odnosno na što smo navezani, može poslužiti vrlo jednostavan primjer: za što se brinemo, oko čega smo stalno zabrinuti; zbog duhovnih vrijednosti ili ipak zbog materijalnog posjedovanja? U što, u konačnici, stavljamo svoje pouzdanje: u Boga ili u posjed?

Budući da živimo u vremenu kada smo stalno za nešto zabrinuti, kada nas svakodnevno muče problemi raznih vrsta, ove bi nam Isusove riječi trebale doista biti važne. Brinemo se, priznat ćemo, za toliko nepotrebnih stvari. Tako lako zaboravimo što je u životu doista bitno i brinemo se, za prilično nebitne stvari. Jedan od najvećih prigovora nama današnjim kršćanima jest da živimo kao da nemamo nade, kao da nismo otkupljeni, kao da nemamo povjerenja da je sve u Božjoj ruci i da će Bog sve okrenuti na dobro. To, naravno, ne znači živjeti neodgovorno, od danas do sutra; to nikako ne znači živjeti neplanski i bez ikakvog gledanja u budućnost. To, naprosto, znači s Bogom graditi svoju budućnost i biti svjesni da čovjek snuje a Bog odlučuje, da je njegova ipak zadnja.

Uistinu, ako smo doista vjernici, onda bismo morali imati više povjerenja u Boga, više nade i manje brige za životno nebitne stvari. Morali bismo Bogu prepustiti sutra, a brinuti se za danas. Da, on zna i broj vlasi na našoj glavi i da smo mu vrjedniji od trave i vrabaca. Morali bismo stvarno vjerovati da s Bogom ne možemo propasti, da je on gospodar i naših života i naše povijesti. Amen.