SVAKODNEVNO U 7:30 Poniznost – veličina u Kraljevstvu Božjem

ČITANJA:

Iz 49,1-6;

Ps 139,1-3.13-15;

Dj 13,22-26;

Lk 1,57-66.80

Tekst evanđelja:

Elizabeti se navršilo vrijeme da rodi. I porodi sina. Kad su njezini susjedi i rođaci čuli da joj Gospodin obilno iskaza dobrotu, radovahu se s njome.

Osmoga se dana okupe da obrežu dječaka. Htjedoše ga prozvati imenom njegova oca – Zaharija, no mati se njegova usprotivi: »Nipošto, nego zvat će se Ivan!« Rekoše joj na to: »Ta nikoga nema od tvoje rodbine koji bi se tako zvao.« Tada znakovima upitaju oca kojim ga imenom želi prozvati. On zaiska pločicu i napisa »Ivan mu je ime!« Svi se začude, a njemu se umah otvoriše usta i jezik te progovori blagoslivljajući Boga.

Strah obuze sve njihove susjede, a po svem su se Gorju judejskom razglašavali svi ti događaji. I koji su god čuli, razmišljahu o tome pitajući se: »Što li će biti od ovoga djeteta?« Uistinu, ruka Gospodnja bijaše s njime. Dječak je međutim rastao i duhom jačao. Boravio je u pustinji sve do dana svoga javnog nastupa pred Izraelom.

Riječ Gospodnja.

Riječ Božju tumači vlč. Anđelko Katanec:

Evanđelje nam govori o rođenju Ivana Krstitelja. Isus Krist je za njega znakovito rekao: „Zaista, kažem vam, između rođenih od žene ne usta veći od Ivana Krstitelja. A ipak, i najmanji u kraljevstvu nebeskom veći je od njega!“

U ovoj rečenici nalazi se zagonetka Ivanove važnosti i njegove neznatnosti. Njegova je veličina u njegovoj poniznosti. On je svoj život podredio pripremanju Gospodinova dolaska i kad se osvjedočio da Krist dolazi, govorio je: „On treba rasti, a ja se trebam smanjivati!“ Slikovito nam to oslikavaju i godišnja doba. Tako se Božić, Isusov rođendan, poklapa s početkom zime kada su dani najkraći, ali polako postaju sve duži, a blagdan rođenja Ivana Krstitelja, koji se u tradiciji naziva i malim Božićem, slavi se na početku ljeta kada je dan najduži, ali se polako počinje skraćivati. Eto kako nam i sunce propovijeda o velikom Ivanu Krstitelju koji se ponizno povlačio pred onim čiji je dolazak najavljivao i nikad nije prestao ljude upućivati na njega.

Ivanova veličina je dakle u tome što je prepoznao Mesiju-Krista u Isusu i što je ustrajno i vjerno svjedočio za njega. Tko bi se od nas mogao pohvaliti da svojim riječima i djelima autentično svjedoči Krista?

Ivan Krstitelj je na izvanredan način živio ono na što smo svi pozvani, a to je da se iz našega primjera, iz naših riječi i djela bolje i jasnije vidi Isusa Krista. Naše poslanje u svijetu je živjeti tako da cijeli naš život može upućivati na Krista Gospodina, njegovu Radosnu vijest i spasenje koje od njega dolazi.

Ivan Krstitelj činio je to cijeloga života, a činio je to, zamislite, čak i prije nego se rodio. Još dok, po mišljenju nekih, nije ni bio ljudsko biće, već samo fetus, on je skakao od radosti kad je sreo Isusa. Poskakivao je od radosti u utrobi svoje majke Elizabete dok joj je Djevica Marija došla u posjet noseći dijete Isusa pod svojim krilom.

I samo rođenje Ivana Krstitelja jedno je veliko svjedočanstvo Božje milosti, ali i toga da se nitko ne rađa bez Božje volje. Niti rođenje za ovaj svijet, niti spasenje za vječnost ne dolaze od nas samih već od Boga. Naravno, ne bi se mogli roditi bez roditelja, njihove ljubavi i otvorenosti životu, ali oni nam ustvari nisu dali život, oni su dopustili Bogu da nas stvori.

Ivan Krstitelj je snažan primjer za to. Rodila ga je žena u poodmakloj dobi, nakon anđeoske objave njenom mužu Zahariji i nema sumnje da su Ivanovo začeće i rođenje Božji dar. Tako je, uostalom sa svakim životom. Ljudi ne rade djecu, to nije samo biologija jer premda od oca i majke dobivamo tijelo, za život nam je potrebna i duša. Svakome začetome čovjeku Bog daje besmrtnu dušu. To ne znači da su nam naši roditelji manje roditelji već da svaki život dolazi od Boga, bez njega nema života.

Neka nas blagdan rođenja Ivana Krstitelja utvrdi u svijesti da smo se rodili po Božjem promislu i daru. Također molimo njega, kojega uz svetoga Josipa častimo i kao zaštitnika Hrvatske, da naš život bude dostojno svjedočanstvo za Kristovo evanđelje.